„Najvrjednije lekcije djeca uče od druge djece, udaljena od odraslih“, kaže autor članka Kultura djetinjstva: Zamalo smo ju uništili, čiji ste prvi dio mogli pročitati u tekstu pod naslovom Djeca su biološki određena za odrastanje u kulturi djetinjstva objavljenu na Školskome portalu.

U tome uvodnome dijelu autor toga vrlo čitanoga članka kaže i ovo:

„Djeca su biološki zamišljena obraćati u svojim životima pozornost na drugu djecu, nastojati se uklopiti u njihovo društvo, biti sposobnom raditi što i druga djeca rade i znati što i ona znaju. Tijekom većega dijela ljudske povijesti to su bili načini obrazovanja djece, a u velikoj su mjeri to načini na koje se djeca obrazuju i danas, usprkos našim zabludjelim pokušajima zaustavljanja takve prakse i usmjeravanja obrazovnoga čina na odrasle.

Gdje god su antropolozi proučavali tradicijske kulture i obratili, osim na odrasle, pozornost i na djecu, uočili su dvije kulture: kulturu odraslih i kulturu djece. Te dvije kulture, naravno, nisu potpuno neovisne jedna o drugoj. One međudjeluju i utječu jedna na drugu; djeca, kako odrastaju, postupno napuštaju kulturu djetinjstva i ulaze u kulturu odrasle dobi. Dječje se kulture mogu promatrati, barem do određena stupnja, kao kulture uvježbavanja, gdje djeca iskušavaju različite načine bivanja te vježbaju, oblikuju te nadograđuju vještine i vrijednosti kulture odraslih.“

U dijelu članka koji možete pročitati u nastavku, autor – sveučilišni profesor i istraživač– Peter Gray kaže i ovo:

„Igra je prostor uvježbavanja za odraslu dob. Odrasli pokvare tu veliku ulogu igre kada se upleću i nastoje biti korisnima.“

Članak The Culture of Childhood: We’ve Almost Destroyed It objavljen je na portalu Psychology Today.

Djeca uče ključne lekcije u životu od druge djece, ne od odraslih.

Zašto, u slijedu prirodne selekcije, djeca razvijaju tako jaku sklonost provoditi onoliko vremena koliko god je to moguće s drugom djecom izbjegavajući pritom odrasle?

Uz malo refleksije, nije teško uočiti razloge.

Mnogo je vrijednih lekcija koje djeca mogu naučiti u interakciji s drugom djecom, udaljena od odraslih, a koje ne mogu naučiti, ili je manje vjerojatno da će ih naučiti, u interakciji s odraslima. Evo nekih od njih.

Autentična komunikacija

Ne znam je li tako i u tradicijskim kulturama ili nije, ali u modernoj zapadnoj civilizaciji odrasli su osobito skloni patroniziranju djece. Njihova komunikacija s djecom, osobito ona koja je planirana u dobrim namjerama, često je neiskrena.

Uzmite u obzir, primjerice, odraslu osobu koja pita četverogodišnje dijete „Koja je to boja?“ dok prstom upire u crveno vatrogasno vozilo-igračku. Uz uvjet da nije slijepa odnosno nije daltonist, ta odrasla osoba savršeno dobro zna o kojoj je boji riječ. Dijete nikad ne bi postavilo tako glupo pitanje. Gotovo sva pitanja koja učitelji postavljaju tijekom svih stupnjeva školovanja neiskrena su; učiteljica zna odgovor (ili misli da zna jer ga čita u učiteljskom primjerku udžbenika) tako da njezino pitanje nije pravo pitanje; nego ispit.

Ili pogledajte odraslu osobu koja kaže „Oh, to je krasno, pa ti si pravi umjetnik“ dok gleda djetetovu najnoviju crtariju. Djeca nikad ne daju jedna drugima takve lažne pohvale. Pa i kada dođu do starije dobi, odrasli nastoje uključiti ih na načine koji sugeriraju da su ili djeca ili odrasli idioti, a njihovi komentari često su izgovoreni s nakanom da djecu nešto nauče, ili ih na stanovit način kontroliraju, umjesto da je riječ o iskrenoj želji podijeliti ideje ili istinski shvatiti djetetove ideje.

Malena djeca komuniciraju međusobno u kontekstu igre, a komunikacija pritom ima stvarno značenje. Ona pregovaraju što će se i kako igrati. Raspravljaju o pravilima. Pregovaraju na načine vrlo slične onima na koje odrasli ljudi pregovaraju. To je daleko bolja vježba buduće komunikacije između dvoje odraslih od onih oblika „komunikacije“ koje djeca uobičajeno doživljavaju s odraslima.

Što djeca više odrastaju, a osobito u tinejdžerskom razdoblju, njihova međusobna komunikacija sve više je povezana s osjećajima i naporima koje su iskusila. Mogu biti iskreni sa svojim prijateljima jer njihovi prijatelji neće burno reagirati niti ih pokušati kontrolirati na način na koji bi to mogli učiniti njihovi roditelji ili drugi odrasli. Oni žele govoriti o temama koje imaju značenje za njihov život, ali ne žele da netko iskoristi te teme kako bi ih stavio u podvrgnut položaj. Oni mogu, s razlogom, vjerovati svojim prijateljima na načine na koje ne mogu vjerovati svojim roditeljima ili učiteljima.

Neovisnost i hrabrost

Konačni cilj djetinjstva jest maknuti se od ovisnosti o roditeljima i ustaliti se kao samostalna osoba. Već u dobi od dvije godine – „grozne dvije godine“ kada je omiljena djetetova riječ „ne“ – djeca su očito na tome putu. U pravilu u dobi od četiri godine, ili nešto kasnije, djeca se žele odvojiti od roditelja i drugih odraslih te svoje vrijeme provoditi s drugom djecom kako bi mogla iskušavati načine postojanja koje ne mogu iskušati u prisutnosti odraslih.

Dječje kulture često se utemeljuju u opoziciji spram kulture odraslih, u pravilu namjerno i prilagodljivo. Mala djeca počinju upotrebljavati nepristojne, „zločeste“ riječi namjerno zanemarujući upute odraslih. Pronalaze zadovoljstvo u ismijavanju odraslih i otkrivanju načina kako prekršiti pravila. Na primjer, kada škole uvode pravilo da se u školu ne smiju donositi igračke u obliku oružja, djeca u džepovima donose malene pištolje i plastične noževe i potajice ih pokazuju jedni drugima ponosno izražavajući kako su prekršila besmisleno pravilo koje su nametnuli odrasli (Corsaso i Eder, 1990.).

Antropolog Collin Turnbull (1982.) zabilježio je kako djeca u družinskim skupinama lovaca-sakupljača koje je proučavao, grade vlastite nastambe za igru, dovoljno udaljene od glavnoga tabora, te ondje dio vremena provode ismijavajući odrasle tako što uveličavaju njihove promašaje i loše postavljene argumente. Kako bi prilagodljivo učila od odraslih, djeca moraju, ne samo upijati ono dobro što vide, nego prosuđivati i probavljati i ono loše, a to ne mogu slobodno činiti u nazočnosti odraslih.

Dio stjecanja samostalnosti stjecanje je hrabrosti – hrabrosti suočavanja s izazovima i hvatanja u koštac sa žurnim situacijama koje su dio svakoga života. U svojim družinama za igru, udaljena od odraslih, djeca se posvuda igraju na načine za koje bi odrasli mogli reći da su opasni i da ih treba spriječiti. Igraju se oštrim predmetima i vatrom, penju se na stabla i izazivaju jedni druge na uspinjanje na još više grane. Malena djeca, u maštarijskim igrama, zamišljaju sebe kako se suočavaju s čudesnim bićima, vješticama, zmajevima, vukovima i drugim vrstama predatora i ubojica. U svim takvim igrama djeca uče kako upravljati strahom, ključnom vještinom svih onih koji nastoje ostati živi i u dobru usprkos opasnostima stvarnosti s kojima se svatko suoči u nekom trenutku svojega života (više o tome možete naći ovdje).

U međusobnoj igri djeca stvaraju vlastite aktivnosti i rješavaju vlastite probleme umjesto da se oslone na moćnu osobu od autoriteta koja će to učiniti za njih. To je jedna od velikih vrijednosti igranja na udaljenosti od odraslih. U takvoj igri ona moraju, takoreći, biti odraslima upravo zato što nijedan odrasli nije u blizini.

Igra je prostor uvježbavanja za odraslu dob. Odrasli pokvare tu veliku ulogu igre kada se upleću i nastoje biti korisnima.

Stvaranje i razumijevanje svrhe i promjenjivosti pravila

Temeljna razlika između igara odraslih i onih djece jest u tome što odrasli općenito poštuju učvršćena, prethodno uspostavljena pravila dok djeca pravila vide promjenjivima. Kada odrasli igraju nogomet, ili Čovječe, ne ljuti se, ili gotovo sve, oni slijede ili nastoje slijediti „službena“ pravila igre. Nasuprot tomu, kada se djeca igraju, često izmišljaju pravila tijekom igre (Youniss, 1994.). Tako bude i tada kada igraju igre poput nogometa, ili Čovječe, ne ljuti se ako ondje nema odrasle osobe koja bi ih prisilila na poštivanje službenih pravila. (Kako sam naučio tu lekciju u igri Scrabble od dviju devetogodišnjakinja, možete pogledati ovdje. – na engleskome jeziku, nap.) To je jedan od razloga zašto je dječja igra uobičajeno mnogo kreativnija od igre odraslih.

Ugledan razvojni psiholog Jean Piaget (1932.) /pročitajte o njemu i ovaj članak na Školskome portalu – nap./ zapazio je prije mnogo vremena da djeca razvijaju mnogo istačanije i svrsishodnije razumijevanje pravila kada se igraju s drugom djecom negoli kada se igraju s odraslima. S odraslima stječu dojam da su pravila čvrsta, da dolaze među njih od nekog visokog autoriteta i ne mogu se mijenjati. No kada se djeca igraju s drugom djecom, zbog ujednačenije prirode odnosa, osjećaju se slobodnima izazvati jedni druge i izražavati vlastite zamisli o pravilima što često dovodi do pregovora i promjene pravila. Na taj način uče da pravila nisu zadana na nebu, nego da je riječ o ljudskim postignućima kako bi život bio zabavniji i pravedniji.

To je bitna lekcija, to je zaglavni kamen demokracije.

Završni dio članka Kultura djetinjstva: Zamalo smo ju uništili slijedi uskoro.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ Peter Gray, doktor znanosti i profesor na Boston Collegeu Sveučilišta u Massachusettsu, autor knjige Free to Learn i udžbenika iz psihologije ■ SAD: Psychology Today – portal koji objavljuje članke iz područja psihologije i srodnih područja ■ izvornik: www.psychologytoday.com  ■

POVEZANI ČLANCI:

DJECI JE POTREBAN PROSTOR DJETINJSTVA I ODRASTANJA | Djeca su biološki određena za odrastanje u kulturi djetinjstva

………………………..

LITERATURA

Corsaro, W. A., & Eder, D. (1990). Children’s peer cultures. Annual Reviews of Sociology, 16, 197-200.

Eibl-Eibesfeldt, I. (1989). Human ethology. Hawthorne, NY: Aldine de Gruyter.

Gray, P. (2011). The decline of play and the rise of psychopathology in childhood and adolescence. American Journal of Play, 3, 443-463. 2011.

Gray, P. (2012). The value of a play-filled childhood in development of the hunter-gatherer individual. In Narvaez, D., Panksepp, J., Schore, A., & Gleason, T. (Eds.), Evolution, early experience and human development: From research to practice and policy. New York: Oxford University Press, 2012.

Harris, J. R. (1998). The nurture assumption: Why children turn out the way they do. New York: Free Press.

Lancy, D. F., Bock, J., & Gaskins, S. (2010). The anthropology of learning in childhood. Lanham, MD: AltaMira Press.

Melton, J. V. H. (1988). Absolutism and the eighteenth-century origins of compulsory schooling in Prussia and Austria. Cambridge: Cambridge University Press.

Opie, I., & Opie, P. (1984). Children’s games in street and playground. Oxford, UK: Oxford University Press.

Piaget, J. (1932, 1965). The moral judgment of the child. New York: Free Press.

Turnbull, C. M. (1982). The ritualization of potential conflict between the sexes among the Mbuti. In E. G. Leacock & R. B. Lee (Eds.), Politics and history in band societies, 133-155. Cambridge: Cambridge University Press.

Youniss, J. (1994). Children’s friendships and peer culture: Implications for theories of networks and support. In F. Nestmann & K. Hurrelmann (Eds.), Social networks and social support in childhood and adolescence, 75088. Berlin, Germany: Walter de Gruyter.