Da bismo učenicima nešto dali, moramo i sami nešto imati. Odnosno, umjesto imati, bolje bi bilo reći biti.

Hajdemo još jednom: Da bismo učenicima nešto posvjedočili, da bismo ih nekamo uveli i da bi oni, s obzirom na nas, raskrilili svoja krila povjerenja, počeli se otvarati za ono što im nastojimo predstaviti, čemu ih želimo izložiti i s njima proživjeti, moramo i sami nešto biti.

I opet – nije optimalno rečeno. Nešto biti…

Val na dalekoj pučini koji netko čeka i kojemu se raduje

Nije optimalno, ali nije ni loše. Biti netko i nešto, jezično je poznato, odavna uglavljeno u tom općem izričaju. A vi ste zasigurno i netko i nešto u životu mladih ljudi koji vas svakodnevno okružuju, dočekuju te – mnogi od njih – i raduju se susretu s vama.

Jer – vi ste njihova učiteljica, učitelj.

Osoba uz koju se vežu, kojoj vjeruju.

Sve što je vaše, i njihovo je.

Vaša iskrenost, ili vaše licemjerje; vaša snaga, ili vaša slabost; vaše oduševljenje, i vaša nevoljkost. Sve što je vaše, i njihovo je, bilo izrečeno na glas ili prešućeno.

I sada bi ponetko mogao osjetiti zabrinutost… Što to znači? Da je moja odgovornost tako velika? Ako sam loše, prenosim tu lošost na svoje učenike? A još ako sam i – loš, ako radim nešto loše? Što s tim? I to im također isporučujem??

Zapravo, da. I, zapravo, ne.

Sve što jeste i sve što živite, na posredan i neposredan način dopire do vaših „krugova“, svih ljudi koji vas okružuju. – Tako je s vama, a tako je i sa svima. Nema kod učitelja veće ili manje potrebe za odgovornošću negoli je ima s drugim ljudima u svijetu mladih ljudi. Kod učitelja kao privatnih osoba, da preciziram.

No, u učeničkom (učioničnom, a katkad i izvanučioničnomu) svijetu učitelj je visoka litica, bistra rijeka i val s gordom raskošnom krijestom koji je vidljiv i neizostavan još dok je daleko na pučini, i koji oni, maleni i puni iščekivanja na obali, uzimaju u obzir, imaju na umu, žele biti preplavljeni tom dobrotom i tom životnom snagom namijenjenom upravo njima. Njihovom. „Moja učiteljica.“ Raduju mu se, trepere, od neizvjesnosti i od uzbuđenja. Pa čak i tada kada su nešto veći. I dosta veći. Još uvijek im je potrebna ta , „njihovost“ i ta sigurnost da je taj profesor ili ta profesorica ovdje za njih.

Sve to?? — A ja i nisam baš dobro… pa smijem li uopće biti loše?

Pa naravno da smijete.

Loš val?!

Ne, niste loš val ako ste loše, ako se ne osjećate najbolje, ili ni malo dobro, ma da ste i napravili nešto loše, niste po tome loš val.

S onima s kojima dijelimo neizušćeno; i neizustljivo…

Da bismo svojim učenicima uvijek posredovali ono što je uistinu bitno i potrebno, ma kako se dobro ili loše u tome trenutku osjećali, ma kako naš život išao uzlaznom ili silaznom putanjom, ma što se događalo i ma gdje mi u tome trenutku bili, sretni i zadovoljni sami sobom, ili tužni i obeshrabreni, ljuti ili ogorčeni – jedno je bitno. Da smo sa svojim učenicima dobro, da smo si dobro, da ne glumimo nešto što nismo, ni nešto što oni nisu… Ne, ne mislim pritom da im treba istresati svoju intimu i svoja stanja, i ne samo da ne treba, nego je doslovce zabranjeno; nismo u njihovim životima zato da bismo s njima dijelili vlastite emocionalne terete, niti je to i po jednoj točki dnevnoga reda dopušteno; ne govorim o tome.

Ali stvar je sljedeća: i kada im ništa ne govorimo, kada radimo svoj posao najmirnije i najstaloženije što možemo, oni će znati i osjetiti, oni će pročitati sve neizušćene retke, i oni će vas pritom poštivati, paziti na vas, bdjeti nad vašom sigurnošću; i – vidite – to je to, to je i više nego dovoljno. Uz vas i kroz vas uče se vjerodostojnom, autentičnom životu, bez zabluda, bez laganja, bez prijetvornosti, s vama i kroz vas uče uspostavljati odnose, razumijevati i čuti i ono što nije izgovoreno. A to je nešto što često nedostaje, i u učionici, i u životu, pa upravo zato – kada znate da je sve to, sve što vi jeste, u svakoj dobrosti i svakoj lošosti, vaša vrijednost, a ne nedovoljnost ili pogrešnost, da nemate što lagati, da trebate samo biti, tamo za njih i s njima, voditi ih putovima učenja, otkrivanja i spoznaja, korak po korak, ne odjednom (jer ne ide odjednom), nego dan po dan, i iščekivati, tražiti i otkrivati zajedno s njima, u svojem predmetu i polju rada, s tim mladim ljudima, kao sa svojim suradnicima i suputnicima – e tada ste spremni voditi učenike, imati učenike i biti učiteljicom.

Mir prihvaćanja vlastita života, spoznaja o tome da je život put, a ne nepomična točka, da je svaki dan novi dan, da smo tu da bismo se susreli, upoznali, prepoznali, reflektirali jedni druge, i da sve to ne ide odjednom, da hodamo mic po mic, katkad i jurimo, gotovo letimo, a ima i dana kada se vraćamo unatrag pa ispočetka, i ne zato što smo loši, nego zato što je u životu i tako potrebno… – znači spoznaju dubine onoga što živite, a što ujedno, jednako tako, žive i vaši učenici, ma koliko o tim dubinama još ništa ne znali. Ali zato imaju vas. I imaju svoje slutnje. I zato vas prepoznaju!

Da ih vodite, da ih uvodite i da ih opremate za put onako kako najbolje možete. A možete – doživljajem, dijeljenjem, prepoznavanjem, potporom. To su najveće popudbine koje im možete dati.

Kada izostane značenje i razumijevanje…

Neće ovi redci biti svakom jednako ugodni za čitanje. Nekima će biti i izrazito neugodni. Smatrat će ih pretjeranima ili i nepotrebnima. Možda i sladunjavima ili ispraznima, pukom ljeporječivošću, slatkorječivošću, nečim nerazumnim, neutemeljenim pa i besmislenim. Ružičastim naočalama, bezvrijednom zaslađenom vodicom… Uopće ih neće prepoznati kao svoje, ni sebe u njima.

I – u redu je. Nije zabranjeno.

No, opet, kad se sjetim nekih situacija i nekih osoba, možda je primjereno da i to spomenem; ta potreba da se, kada se nešto ne prepozna i ne doživi, proizvede bujica poruge, blaćenja i nabacivanja najtežim izrazima boli, povrijeđenosti pa i netrpeljivosti, donekle je također razumljiva potreba; ono, da se čovjek ispuca, da si olakša dušu… no, to je ujedno i vrlo otrovna potreba koja prži sve što dosegne.

Svakodnevno izlijevanje teškoga taloga, ne može uroditi ičim nego mukom, težinom i posustajanjem i onih koji to donose, i onih koji primaju, ma koliko snažni ili optimistični isprva bili. U najboljem (uvjetno rečeno najboljem) slučaju u srca se zabijaju klinovi cinične poruge. I izrecimo bez okolišanja: nisu sarkazam i cinizam osobito velebni izrazi ljudskoga duha, ma koliko bili cijenjeni na ljestvici intelektualnih poetičkih vještina, posebice kada su jedini, i zalijepljeni kao kakva naljepnica samopomoći koju nemilice primjenjujemo svagda i svugdje, bez obzira na tragove razbucanih ideja i skršenih krila koje oko sebe ostavljaju.

I zato, ako već postoje velike količine boli, nevolje ili nezadovoljstva koje čovjek ima potrebu dijeliti, dajte, učinite to u intimnom krugu, ili – ako je potrebno probiti određene plafone i na taj način otvoriti put kakva pokretanja i promjene – učinimo to na pravome mjestu, tamo gdje je onaj koga se neposredno tiče i tko bi sve to i trebao čuti. Uostalom, uvijek možemo nešto napisati, skladati pjesmu, ili istrčati koju prugu. Pa zatim podijeliti onoliko boli i ogorčenosti koliko je preostalo. I – ponovno: ondje gdje treba i s onim s kim treba.

Stalno sipati mučan i blatan trag vlastita nezadovoljstva, životne surovosti i neizraženih boli, bilo gdje i bilo kada, ili – što je još gore – pred onima koji se tomu ne mogu oduprijeti, koji su obvezni ostati i slušati – najjednostavnije rečeno, ni po koga nije zdravo, a u određenim slučajevima nije ni etično. Time se to nezadovoljstvo niti umanjuje, niti se liječi njegov uzrok. Ono se, naprotiv, grana i raste te postaje sredstvo uništavanja plodnih polja stvaralaštva, susreta i znanja.

Učenicima toga ne treba, ni u tolikoj mjeri, ni na toliko načina.

Ispunite svoje učionice vrijednim sadržajem, ispunite ih na način da je vjerodostojan, bez uljepšavanja, da ide duboko i da ide precizno, s iskrenom ljubopitljivošću i voljom za putovanjem, istraživanjem i spoznajom; ali, ujedno – pripazite na to da su pred vama mlade i još uvijek krhke biljke.

Tuneli u snijegu, latice prema nebu

Sjetite se koje latice prve okreću svoje dlanove prema nebeskomu beskraju, i kada. Šafran, visibaba, kukurijek… svi odreda imaju nježne cvjetove, i malo se tko – kada ih ugleda na šumskim proplancima i u lugovima nakon što su svojim ustrajnim, toplim dahom probili malene tunele u snijegu i najavili dane sunca i topline – ne prene nad tom dražesnošću, barem na tren.

Poštujemo njihovu nježnost, njihovu blagost i ljupkost koju donose. Malene su to biljčice, sitne, neznatne, a izvor osmijeha i sreće, u nama bude cijeli krug oko sunca, brojne slutnje i toplinu srca. I sunce ih poštuje, i snijeg koji se za njihov prolaz k’o po naredbi otapa točno u mjeri koja im je potrebna, i dalje ih štiteći svojim na prvi pogled hladnim oklopom. No, i u tom je primjeru vidljivo, hladnim samo izvana. Njima najtoplijim i najpotrebnijim.

A sunce… kakvo je sunce koje ih obasjava? Grije li svom žestinom, prijeti li svojim najžešćim sadržajima? Dokazuje li snagu i veličinu? Da očeliči nježne latice? Da im pokaže „kakav je život zapravo“… „naučit ću ja njih“– jer – „neće ih ni život uvijek maziti“, „nek očvrsnu dok je vrijeme“…

– Ne, i ne pada mu na pamet.

A učiteljice i učitelji?

Neka budu strpljivi s mladim ljudima onako kako je sunce strpljivo s prvim cvjetnim kapicama. I neka imaju povjerenja u te mlade ljude onako kako priroda ima povjerenja da eterična latica može probiti hladni snježni pokrov.

Ne čeprkajte po zemlji, ne tjerajte lukovice rukom ili vikanjem, jer one tada sigurno neće ni niknuti, a kamoli procvasti. Ne skidajte s njih grude zemlje i ne razgrćite hladnoću snijega da im olakšate, da lakše krenu, jer – ni tada nikad i neće. Zemlja je pružila toplinu, hranu, vlagu u trenutcima i u mjeri u kojoj je bilo potrebno. Sve ostalo prepustila je lukovici da odradi sama. Jer ne može ni rasti ni cvasti umjesto nje, niti bi to bilo u redu, sve i da može.

Kako s cvijećem, tako s učenicima, ali tako i – sa samim sobom.

I prema sebi budite blagi, kao sunce prema proljetnici; i imajte povjerenja da sve ide svojim tokom i da je velika životna i stvaralačka snaga u vama. Jer – vjerovali ili ne – i jest. I u vama i u mladim ljudima koji su s vama, i samo je bitno da misao o tome ne proglasimo nečim nedostojnim, sladunjavim, suvišnim, onim što je smetnja.

Na putu bezvremene ljepote

Ako vam je to ipak smetnja, tada vjerojatno idete u sasvim drugom smjeru, prema drukčijim ciljevima, ili – jednostavno – na drugi način (iako, način je glavni cilj, da ne bude zabune). I opet, kako je već rečeno, u redu je, ne možemo, a i ne pomišljamo, prisiliti ikoga da se okrene, pa da ide baš ovim jednim putom kao da drugoga nema, niti je moguće da gledamo i vidimo svi isto. Taj koji ste odabrali, to je vaš put. I, kao i svaki, ne preostaje drugo nego ga prihvaćati i poštivati; svatko neka ide svojim, u tome je ljepota, i odgovornost. No prihvaćanje i poštivanje neka budu obostrani.

I zato valja zaustaviti taj talog da se ne razlijeva svaki put i po svakome putu, jer to se – jednostavno – ne radi, nije dobro i umanjuje pa i uništava sve ono što bi umjesto toga moglo biti.

A svima kojima nisu smetnja redci koje upravo prebiru, koji se moguće i pronalaze u njima, želim napisati još ovo: kada vas vode takve spoznaje, kada su one prisutne u svemu što radite, tada imate to što morate imati odnosno jeste upravo onaj ili ona koju vaši učenici i trebaju: autentična osoba i autentična učiteljica, jedna, neponovljiva, i – baš njihova. Otvorena prema sebi, i prema svojim učenicima, bez osude i bez požurivanja, s blagošću koja je ujedno i velika, neupokoriva snaga, potpuno svjesna da sve ide svojim redom i da je sve u redu sve dok smo tu jedni za druge. Dok nismo odustali. I dok osjećamo da drugi nisu odustali od nas.

To je, i baš to, jedino što je ikada bilo i što će ikada biti potrebno upravo u toj točki puta i odrastanja naših mladih i najmlađih, ali zapravo i velika dragocjenost u svakoj točki svakoga od nas.

Spoznajmo to; a kada smo spoznali, čuvajmo, sjetimo se i sjajimo, bez obzira na okolnosti, jer i siva neba imaju svoj sjaj i sunčan im dan ne može umanjiti ni vrijednost, ni ljepotu, niti su uopće tu kako bi se međusobno uspoređivali. Oblak i sunčana zraka dio su iste bezvremene ljepote. Upravo kao i vi, i vaša prisutnost u životima vaših učenika. I njihovih u vašem.

Nemojmo se toga olako odreći.

■ piše: Snježana Mostarkić ■