„Argumenti o primjeni novih pristupa u svrhu razvitka kreativnosti zanemaruju uspješne  učinke iz prošlosti“, kaže autor i profesor Mark Enser.

Tekst Zašto i dalje govorimo o vještinama za 21. stoljeće? profesora i autora Marka Ensera objavljen je obrazovnome portalu TES.

Poučavati sam počeo početkom ovoga tisućljeća kada je na Danima stručnoga usavršavanja iznimno zastupljena bila tema o potrebi pripreme učenika za 21. stoljeće u okviru poučavanja „vještina za 21. stoljeće“.

I evo nas, tu smo, na petini puta kroz novo stoljeće, a poziv je i dalje uglavnom isti.

Prema kritičarima, poučavamo 19-stoljetni nastavni program i dopuštamo si iznevjeriti svoje učenike koji će se nepripremljeni suočavati sa zahtjevima svijeta u kojemu žive.

Taj 19-stoljetni nastavni program uobičajeno je okarakteriziran kao onaj koji učenike poučava različitim predmetima i očekuje pamćenje informacija, a to je u suprotnosti s moćnim, poželjnim vještinama 21. stoljeća: kritičkim mišljenjem, komuniciranjem, surađivanjem i kreativnošću.

Vidite kako je ta ideja uzela maha. Stječe se dojam da tako treba. Dolje staro, vrijeme je za novo! Možete razvlačiti stalne izričaje kao što su „model tvorničkoga obrazovanja“ i „beskorisna znanja“. I kakav bi to mrzitelj djece morao biti da se suprotstaviš ideji o mladim ljudima kao kreativnim misliteljima? Tko ne bi poželio biti na strani promjene i revolucije?

Međutim, što više razmišljam o toj ideji, što više kritički razmišljam o toj ideji, to mi se više čini neodrživom.

Kreativnost i „zastarjelo“ obrazovanje

Ponajprije, i sâm sam produkt tog staroga, zastarjeloga modela nastavnoga programa u okviru kojega sam odlazio u različite učionice kako bi me ondje poučavali tom naizgled beskorisnom znanju u različitim nastavnim predmetima. I, evo me, tu sam, upravo demonstriram dvadesetprvostoljetnu vještinu komuniciranja.

Fascinantno, ali izgleda da tradicionalno, staromodno obrazovanje nije uspjelo zaustaviti romanopisce, esejiste, političare i autore televizijskih i radijskih emisija u obavljanju zanata i komuniciranju ideja. Zapravo, išao bih tako daleko pa bih pripomenuo da su ljudi imali potrebu komunicirati i prije 21. stoljeća, a imat će istu potrebu i dugo nakon njega.

Moja edukacija kojoj je istekao rok, također me nije spriječila u bivanju kreativnim, kao ni suradljivim. Kao dijete, sjedio bih sa svojim prijateljima u krugu i igrali bismo igru Tamnice i zmajevi (igra iz druge polovice 20. st., igračima su potrebni olovka, papir i kocka – nap.). Pripovijedali bismo kreativne priče na vrlo suradnički način.

Kao majstor tamničenja, pisao bih kreativan scenarij ispunjen problemima koje treba nadvladati, a zatim bi ostali igrači dali prijedloge kako te probleme zajedničkim snagama riješiti i to na načine koje ja, dok sam probleme smišljao, nisam mogao ni predvidjeti. (Što možete učiniti s užetom, nakovnjem i vođom orka? Strašne stvari.)

Nitko me nije morao poučavati generičkim vještinama u području kreativnosti i suradništva kako bi mi omogućio da se one i dogode, a ipak su se nekako dogodile. Ne izgleda mi da je to nešto što je specifično za 21. stoljeće, nego nešto što je specifično za ljude. Pronalazimo kreativna rješenja za nove probleme onako kako se oni pojavljuju i surađujemo kako bismo ih prevladali.

Specifična predmetna znanja

Drugi naglasak koji bih izdvojio u ideji odbacivanja tradicionalnoga modela, utemeljenoga na poznavanju mnogih, za pojedine predmete specifičnih pojedinosti, u korist poučavanja generičkih vještina – jest u tome da, ako želimo da učenici budu uspješni u određenim generičkim vještinama, potrebno im je određeno znanje koje dolazi iz mnogih nastavnih predmeta.

Ako se učenici upute kritički razmišljati o vijestima s kojima se susreću, od pomoći je ako imaju dovoljno znanja o svijetu kako bi o njemu mogli razmišljati kritički, kao i o medijima o kojima bi također kritički razmišljali. I jedno i drugo su stvari uključene u specifična predmetna znanja.

Ako želite čuti nekoga tko učinkovito komunicira, slušajte onoga tko govori o nečemu što dobro poznaje i o čemu ima znanja. Malo je svrhovitosti u suradnji na projektu ako nitko u taj projekt ne unosi nove poglede na stvari, a ti pogledi uvijek dolaze iz znanja kojim raspolažemo.

Isto je i s kreativnošću. Ako želimo da ljudi budu kreativni (a tko to ne želi?), tada im želimo omogućiti istraživanje i provedbu vrlo specifičnih kreativnih aktivnosti – likovnoga izražavanja, glazbe, drame, plesa, pisanoga stvaralaštva – kako bi mogli izraziti svoje kreativne ideje.

Također im želimo omogućiti šire spoznaje o kreativnim izražavanjima drugih osoba: što se mislilo, pisalo, plesalo, skladalo i slikalo u prošlosti. Želimo ih povesti s onu stranu njihovih sadašnjih iskustava kao i glazbe, knjiga i umjetnina s kojima su došli u doticaj bez nas te im pokazati što osim toga još postoji. Nijedna količina obrazovanja o generičkoj kreativnosti ne može zamijeniti snagu takva iskustva.

Ne pišem ovo kako bih rekao da ne vidim potrebu za reformom. Volio bih da naše vrijeme provedeno u školama osigurava više kreativnih osoba, suradljivih kritičkih mislitelja koji znaju izražavati svoje ideje.

No, jednostavno mislim da to trebamo raditi pažljivim promišljanjem nastavnoga programa osiguravajući učenicima pristup k moćnomu znanju koje će ih dovesti do takvih ishoda, a ne pokušavajući poučavati ishode same po sebi.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ Mark Enser, profesor i autor ■ Ujedinjeno Kraljevstvo: TES – izvorno: The Times Educational Supplement – publikacija namijenjena obrazovnim temama, pokrenuta 1910. godine kao dodatak dnevnim novinama The Times, od 1914. izlazi kao zasebna tiskovina, a od 1997.godine dostupna i na internetu ■ izvornik: www.tes.com ■