Učitelji su umorni od praznih riječi. Umjesto utješne pohvale, potrebna im je stvarna potpora. U nastavku pročitajte tekst koji je naišao na velik odjek na portalu We Are Teachers, a potpisuje ga Julie Mason, urednica pri tom obrazovnom portalu.

Zamislite svijet u kojem učitelji nisu morali slušati „vi ste superjunaci“ i „ako itko to može, učitelji mogu“. Takve fraze stvaraju lažan i nezdrav narativ o tome što znači biti učiteljem. Učitelji nisu superjunaci. Nisu postavljeni za spašavanje svijeta, kao ni za prinošenje vlastitih žrtava. Ove godine više no ikada, učiteljima je povjereno da obave nemoguće (Učitelji rade dva posla odjednom). Vrijeme je da se prema učiteljima i profesorima počnemo odnositi kao prema profesionalcima i prestanemo od njih tražiti da preuzimaju uloge superjunaka i mučenika.

Evo pet fraza od kojih su učitelji već umorni.

„VI STE SUPERJUNAK!“

Po onome što čujem, mnogo se toga događa u ovim trenutcima. Očito, poučavaš li tijekom globalne pandemije, dobiješ promaknuće u status heroja. (Nema povišice plaće! Samo ono što je bitno.) Zbog toga se ne osjećam ugodno. To učitelje uvelike opterećuje. Mislim da nitko na svoja pleća ne želi preuzeti popravljanje nereda kakav je ove školske godine, osobito kada je pritom i izostavljen iz razgovora.

Ako su učitelji junaci, znači da mogu spašavati dan, zar ne?

Ne. Učitelji jednostavno nastoje preživjeti dan, i to je više nego u redu. To je dovoljno. Priče koje mi učitelji upućuju nalik su noćnoj mori. Nema dovoljno sredstava i osoblja za čišćenje. Rasporedi se mijenjaju od nemila do nedraga. Djeca se zaraze Covidom-19 i dođu na nastavu. Učitelji i dalje nastavljaju pojavljivati se na poslu, no prestanite ih zvati superherojima. Oni žele poštovanje za ono što rade.

„HVALA ŠTO SE UVIJEK DAJETE PREKO SVIH GRANICA!“

Ta je fraza baš podmukla. Ne, nisam protiv toga da se učiteljima iskaže poštovanje. Zahvaliti im, naravno, bitno je. No problem je u tome što je ta zahvala praćena nepoštenim očekivanjem. Kada sam se prijavljivala za posao učiteljice, u opisu posla nigdje nije stajalo: „budite upoznati da ćete ići preko svih granica ovdje napisanoga“.

Katkad zaboravljamo da učitelji imaju živote i obveze i izvan škole. Jeste li ikada u samoposluzi naletjeli na učenika koji se pritom smrznuo kao da jeugledao duha (što radite ovdje??). Učitelji su roditelji, i sinovi, i kćeri, i žene, i muževi, i prijatelji. Imaju zakazane liječničke preglede, moraju očistiti žljebove oko kuće i željeli bi spavati dulje od četiri sata na noć. Stoga, prestanimo pretpostavljati da je „ići preko svih granica“ zadano, i umjesto toga pokušajmo ovako: „Hvala. Kako vam mogu pomoći?“

„AKO ITKO TO MOŽE SVLADATI, UČITELJI MOGU!“

Nisam sigurna tko je odlučio da mučenik bude istoznačnica za učitelja, no jednom kad otkrijem, morat ćemo malo porazgovarati o tome. Ta ideja – da poučavanje nije posao, nego je poziv koji zahtijeva potpun gubitak svakoga identiteta osim onoga koji se odnosi na učitelja, terapeuta, tehničku potporu i prvu pomoć – mora nestati.

A ono što me uistinu pogađa jest to što često kada se od učitelja traži da nešto „preuzmu“ i „riješe“, nemaju izbora, a da i ne spominjem sredstva koja su im potrebna da bi to obavili. Žrtvovanje sebe za svoj posao nije ono što su učitelji dogovorili potpisujući ugovor. Postavljamo učiteljima zamke za neuspjeh i osjećaj da nikada nisu napravili dovoljno s obzirom na to da se mogu nositi sa svime što se stavi pred njih.

Nove vijesti: Učitelji ne mogu popraviti sistemske poteškoće u obrazovanju u 2020. godini i to je još jedan razlog da ih prestanemo zvati superherojima.

„FOKUSIRAJTE SE NA POZITIVNO!“

Ako ste osoba koja vidi da je čaša napola puna, bravo za vas. Potrebni su nam ljudi poput vas u ovim trenutcima. Ali to ne znači da i za nas ostale nema mjesta za stolom. Jedno od najvećih opterećenja u ovome trenutku za učitelje je to što su se nakupila pitanja i zabrinutosti na koje nema odgovora.

Kada pošaljete elektroničku poruku s pitanjem kako vaša škola planira ponovno otvaranje u sigurnim uvjetima ako se zaraženost Covidom-19 u vašoj lokalnoj zajednici neprestance povećava, i ne dobijete odgovor, teško je ostati usredotočen na pozitivno. Svi su danas tjeskobni. Možemo vjerovati u najbolje, pojaviti se i obaviti svoj posao, ali očekivati od učitelja da zanemaruje probleme koji utječu na njihov rad dan za danom ne skidajući pritom osmijehe s lica, sve je samo ne ljubazno.

„VI STE UČITELJICA? KAKO JE TO SLATKO!“

Poprilično sam sigurna da, kada su liječnik, odvjetnik ili računovođa na kakvu domjenku ili druženju, i netko ih zapita što rade, to nije reakcija koju će dobiti. No znam da sam ja to slušala neprestance. Nema ništa slatko u stjecanju magisterija ili doktorata, studiranju ranoga razvoja djeteta, planova i programa i poučavanja. Ne mislim da je biti stručnjakom u engleskom jeziku slatko, no to je moguće samo do mene. Školovala sam se šest godina na učiteljskom studiju, položila stručne ispite i provjere poučavanja učenika, kako bih postala učiteljicom. 

Zašto ne dobivamo isto poštovanje kao druge profesije s odgovarajućim plaćama? Takvi komentari podcjenjuju stručnost s kojom učitelji pristupaju svojemu poslu.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ autorica engleskoga teksta: Julie Mason, urednica portala We Are Teachers ■ SAD: WeAreTeachers – mrežna zajednica učitelja i poučavatelja sa svrhom pružanja dodatnoga poticaja te pomoći dijeljenjem ideja primjenjivih u učionici ■ izvornik: www.weareteachers.com  ■