Aktualno
DOBRI ODNOSI TEMELJ SU USPJEŠNOGA UČENJA I POUČAVANJA, ALI DO NJIH SE NE DOLAZI UGAĐANJEM I ODUSTAJANJEMOD KRITERIJA
Što ako vas učenik „ne voli“?
objavljeno: 27. siječnja 2021.

Pa… ništa. – Sjećam se svojega kolege koji mi je prvi pristupio u mojoj novoj, i zapravo prvoj pravoj (dugotrajnoj) zbornici. Bio je to jedan visok, stasom, glasom i cjelokupnom pojavom dostojanstven učitelj, koji je desetljećima predavao matematiku i kojega je tada nekoliko godina dijelilo do mirovine. Bio je jedinstven, ne samo u toj školi, nego i široj okolini, nije mogao prošuljati se nezapaženo, ni u kojem smislu. Nisu mu bila potrebna osobita isticanja da bi bio „uočen“.

U školi je istodobno bilo više mlađih kolegica koje su, naravno, imale svoj stil. Recimo da im je svima bilo zajedničko što su lepršavo koračale svojim učionicama i ostalim školskim prostorima, nastojeći pronaći što više zanimljivih i „radosnih“ načina kako nastavu učiniti što izazovnijom i prihvatljivijom za svoje učenike. I tko bi im zamjerio? Pa malo tko nije prošao zanose i entuzijazam prvih koraka… tako i treba biti. Mnogi ostaju vrlo entuzijastični i cijeloga radnoga vijeka. Tako također treba biti.

Doduše, katkad se to nastojanje da nastavu učine prihvatljivijom i izazovnijom miješalo i s tim da i sebe učine prihvatljivijima. Granice su tada, kao i danas, između jednoga i drugoga vrlo krhke i skliske. Kolega iz matematike sve je to dobro vidio i, naravno, nije komentirao tuđe izbore i tuđa postupanja. Ali znao bi katkad reći: „Nisam ja ovdje da učenici mene vole, nego da ih naučim matematiku.“ I sama sam se suočila sa situacijama i pitanjima iz toga spektra pa mi je stoga bilo zanimljivo promatrati što se događa u mojoj neposrednoj okolini.

Dobri odnosi temelj su učenja i poučavanja

Naravno da želimo imati dobre odnose sa svojim učenicima, kao što, vjerujem, želimo imati što bolje i ugodnije odnose sa svim ljudima u svojoj okolini, pa i sa slučajnim prolaznicima kada se kojom zgodom zaustave odnosno kada se u nečemu „sretnemo“ s njima. Želimo imati dobre odnose s ljudima. To je prirodno i normalno.

No, shvatila sam kako u školi ili na poslu, tako i u životu uopće, dobri odnosi ne podrazumijevaju izvrtanje vlastita rada, postupanja i vrijednosti do neprepoznatljivosti, oni se baš nimalo ne svode na ugađanje drugima pod svaku cijenu, ili pak, i na krajnji oblik, vlastito ponižavanje. Iako, kada su obuzete izvrnutim vrijednostima i licemjerjem, određene sredine upravo takvo što mogu ne samo očekivati, nego i zahtijevati od vas. No to bi značilo da ili moramo promijeniti sredinu (iznutra); ili ju moramo promijeniti (odlaskom). Treće, što je često prisutno, moramo zatajiti ono što zapravo osjećamo i mislimo, što ne znači da to i dalje ne osjećamo ili ne mislimo; sve dok se ne ispune uvjeti za jednu od gornjih promjena. No, imajmo pritom na umu, takva zatajivanja imaju svoju (visoku) cijenu.

„Dobri odnosi“ koji se temelje na izvrtanju vrijednosti, ugađanju bez kraja i konca te vlastitu ponižavanju ionako nisu, niti ikad mogu biti, dobri odnosi.

Dobro u dobrim odnosima mora dolaziti s obiju strana podjednako. Ili barem mora postojati volja da tako bude, ma tko bio s druge strane; učenik ili odrasla osoba, netko blizak ili netko u prolazu.

Štoviše, kao učitelji, nužno svojim ponašanjem i postupcima stvaramo i prenosimo obrasce ponašanja i na svoje učenike. Odustajući, mijenjajući ih do neprepoznatljivosti, odnosno „podilazeći“ nekomu da bismo osigurali „sviđanje“ ili svidljivost, ne samo da ne stvaramo nikakve dobre odnose, nego smo na putu da završimo u noćnoj mori.

Suradnje, razumijevanja i dobre volje svakako nikad nije previše, pa neka ih stoga bude što više; ali isto tako i hrabrosti, samosvijesti i dosljednosti da ne odustanemo od temeljnih vrijednosti, od potrebe da svakim danom uvijek iznova svojim malim koracima pokažemo kako planinski putovi nisu uvijek laki, kako katkad koljeno ide do brade, ali kad uložiš određeni napor u „pravu stvar“, pa kada stigneš do sljemena ili i vrha, shvatiš da su vidici i ljepote bili vrijedni svakoga koraka. Tako je u poslu, radu, stvaranju; tako je i u međuljudskim odnosima.

U nastavku možete pročitati tekst o njegovanju temeljnih vrijednosti u odnosima između učenika i učitelja koji potpisuje američki učitelj i autor Trevor Muir.

Jednom sam tako hodao školskim hodnikom, a ispred mene su neki učenici, koji nisu znali da sam ondje, razgovarali. Čuo sam jednoga kako je rekao: „Obožavam satove učitelja Muira.“ To mi je, naravno, izmamilo osmijeh na lice.

No tada je drugi učenik uzvratio: „Uh, ne mogu smisliti tog tipa!“

Zaledio sam se. Pa taj me učenik mrzi.

Da, shvaćam… brzo mi se premotavao film, taj je učenik jedan od mojih „zahtjevnijih“ učenika. Neprestance me prekida dok govorim, katkad i na vrlo grub način, bez poštovanja, prema meni, ali i prema drugim učenicima, i rezultat je svega toga da upada u nevolje. Rješavamo to razgovorom jedan na jedan u hodniku, ali bilo je i poziva roditeljima kao i odlazaka na razgovor u ravnateljevu ili pedagogičinu sobu (što nije nešto što često primjenjujem).

Mogao sam pretpostaviti da mu se sve to nije svidjelo, kao i to što mu ne dopuštam da me pregazi,  ali ipak nikad nisam pomislio da me mrzi. Da me ne može smisliti.

Ne možete biti sve za svakoga

Da budem iskren, zapeklo me to. Ulaziš u ovaj naš posao kako bi mijenjao živote i dotaknuo svako dijete koje susretneš. Želiš biti ta osoba za svoje učenike, onakva kakvima su za tebe bile velike nezaboravne učiteljice i učitelji iz tvoje prošlosti. I mislim da je to dio onoga što me pogodilo toga dana kada sam u hodniku čuo učenika kako otvoreno izjavljuje da me ne može smisliti. Ujedno je to bila spoznaja da ne mogu biti sve za svakoga.

Sada sam toga potpuno svjestan. Moji mentori i voditelji na to su me već bili upozorili. No, da budem iskren, na podsvjesnoj razini, teško mi je, a vjerujem i drugim učiteljima, prihvatiti činjenicu da ne možemo imati željen učinak na svakoga učenika.

Želim da svi moji učenici vole moju nastavu. Želim da dožive izazove i entuzijazam, da osjećaju kako rastu i napreduju, i pritom znaju da sam ja ta osoba u njihovoj priči koja ih u tome potiče, ohrabruje i koja je tu za njih.

A teško je, valjda i nemoguće, to postići kada znaš da te dijete ne podnosi.

Koga ili što učenik zapravo ne podnosi?

Međutim, zar to dijete uistinu ne podnosi svojega učitelja?

Vjerojatno ne; nije učitelj taj koga (što) učenik ne podnosi.

Konkretno, taj učenik vjerojatno ne podnosi misao da bi mogao biti osoba od povjerenja, odgovoran, onaj u koga se možeš pouzdati.

A učitelj tada snosi posljedice takva učenikova nepodnošenja. Jedna od naših uloga je ta da pomognemo učenicima da se razviju u osobe kakve bismo željeli susretati u ovome svijetu. To može biti vrlo zahtjevna zadaća pri kojoj je potrebno mnogo ustrajnosti i snage, jer ono što mi želimo nije uvijek ono što žele naši učenici. Katkad je i više nego teško pomoći im da i oni to razumiju.

Pa zato, zar taj dječak uistinu mrzi svojega učitelja ili učiteljicu? Najvjerojatnije ne.

Kako sam okusio gorak lijek

Jednom sam u višim razredima osnovne škole krivotvorio mamin potpis kako ne bi saznala da sam bio sudionikom nekakvih nepodopština u svojem razredu. I, pogodite što je bilo. Nekako, moj je učitelj, jedan od mojih omiljenih, uspio prepoznati da to nije potpis moje majke. Suočio me s tim, a ja sam rekao da mi je žao, ispričao sam se i zamolio ga da to ne kaže mojoj majci.

I sad pogodite što je on učinio.

Nazvao je moju majku. Dok sam idućih tjedana imao zabranu određenih aktivnosti kao dio kazne za to što sam učinio, bio sam neopisivo ljut na svojega učitelja. Osjećao sam se izdanim. Nisam mogao vjerovati da mi nije pružio još jednu šansu. Bilo mi je odbojno dolaziti na njegovu nastavu. Može se reći da sam ga čak mrzio.

Ali – znate što? Iz toga sam iskustva naučio lekciju o poštenju. Bilo mi je jasno da moji postupci imaju posljedice. Također se sjećam da me moj učitelj, bez obzira na to koliko sam se hladno ili buntovno odnosio prema njemu, i dalje redovito uključivao u nastavu, svaki dan me pozdravljao, i radio sve ono što je potrebno kako bih se osjećao sigurno i dobrodošlo u njegovoj učionici.

Mora da je imao tu mudrost u poučavanju koja uključuje gorak lijek, čiji bismo okus najradije preskočili, ali koji je neizostavan i najbolji za tebe. I s vremenom sam, kao učenik, shvatio da je cijelo vrijeme postupao na način najbolji za mene i da mi nikakvo zlo nije učionio.

Odan sam nastojanju da budu mudriji

Znači li to da će učenik koji je svojim prijateljima u hodniku rekao kako me ne može smisliti, također doći do takve spoznaje?

Ne znam. Taj dio nije na meni.

Ali ono što jest i na što mogu utjecati jest to da budem ljubazan i susretljiv prema svim svojim učenicima. Da ostanem odan nastojanju da im pomognem da postanu mudriji, kreativniji, otvoreniji za velike zadatke te osobe vrijedne poštovanja.

To znači ostati dosljedan te pronaći nove načine na koje se možete povezati s njima i uključiti ih u nastavu koju vodite.

To također znači da nastavite učiti kako ne doživljavati takve stvari osobno.

Jer moj primarni cilj kao učitelja nije da moji učenici vole mene, nego da vole učenje. I na tome bismo trebali ustrajati.

Pa i tada kada to znači da će naš ego s vremena na vrijeme doživjeti pokoji težak udarac.

■ NAPOMENA ■ piše: Snježana Mostarkić ■ autor američkoga teksta: Trevor Muir, učitelj i autor ■ SAD: Trevor Muir – mrežna stranica učitelja i autora Trevora Muira namijenjena dijeljenju ideja i spoznaja vezanih uz poučavanje i rad u učionici ■ izvornik: trevormuir.com