Nastava na daljinu donosi nove izazove u poučavanju. Vidljivo je svima da nije usporediva s nastavom u fizičkim učionicama. Zahtjevi koji se stavljaju pred učitelje u pravilu su znatno veći, a učinci i kvaliteta ostvarenoga znatno manji. To može dovesti do zasićenja i odustajanja. Doduše, ne potpunoga, jer si učitelji potpuno odustajanje uglavnom ne mogu i ne smiju priuštiti, ali može dovesti do dodatnoga opadanja kvalitete takve nastave.

Jedna od ključnih sastavnica svake nastave, pa tako i nastave na daljinu, pridobivanje je učeničke pozornosti i zadržavanje povezanosti između sudionika nastave.Takvo je povezivanje neizmjerno lakše ostvariti kada su učenici okupljeni u zajedničkom fizičkom prostoru s onim tko ih poučava i vodi nastavu. No, bez obzira na okolnosti, postoje načini da se premosti taj nevoljni virtualni hijat i dosegne zadovoljstvo u poučavanju, o čemu govori i dugogodišnji učitelj i autor knjiga o poučavanju Trevor Muir.

Kako održati učeničku pozornost, odnosno koji je ključ održavanja povezanosti s učenicima, pa i u trenutcima fizičke odvojenosti, možete pročitati u nastavku.

Javite ako vam je poznat ovaj scenarij: Ulogirate se u svoju virtualnu učionicu i, potpuno spremni za nastavu, s ogromnim entuzijazmom i predanošću, priopćite svojim učenicima da vam je drago što ih vidite, a sve što s druge strane čujete jest nekakvo komešanje u dnevnoj sobi učenika koji je zaboravio isljučiti zvuk na svojem računalu.

Jedan od najtežih aspekata daljinskoga poučavanja jest prostorna nepovezanost, odnosno nemogućnost da sa svojim učenicima dijelite zajednički prostor. Ima nešto uistinu jako čudno i nelagodno u tome da ste zainteresirani, predani i prepuni oduševljenja za ono o čemu poučavate s ove strane ekrana dok s one druge strane ne dobivate nikakve znakove da je ta zainteresiranost i predanost obostrana.

Dio odgovora zašto je virtualno poučavanje tako zahtjevno, jest i u tome što ne možete čitati što se sve događa u prostoru na način na koji to možete kada ste u stvarnoj učionici. Ne možete vidjeti kako se smiju vašim lošim vicevima, niti kako su se uživjeli u dobre priče, a ni kako se zadovoljno osmjehuju i kimaju glavom u trenutcima u kojima su se povezali s onim o čemu govorite.

Naravno, nepovezanost se katkad događa i u fizičkim učionicama. Oduševite se nečim, a vaši vas učenici promatraju kao da ste kakva umjetnička instalacija o kojoj ne znaju što bi mislili, ni kako bi ju protumačili.

No, u fizičkoj učionici uvijek možete uočiti tog jednog ili dvoje učenika ili učenica, između njih tridesetero, koji uistinu uživaju, i njihov osmijeh razumijevanja i užitka može vam dati snagu da nastavite dalje i pritom dotaknete i ostale koji su isprva bili manje ili i nimalo zainteresirani.

U virtualnoj učionici može biti riječ i o tome da ekrani vaših učenika nisu uključeni, da im mikrofoni ne rade, ili ih i nema na nastavi, ili pak sjede u dnevnoj sobi okruženi svojim ukućanima i ne žele pred njima pokazati što misle i kako se osjećaju.

Teško je izložiti se, a zauzvrat dobiti – baš ništa

Izostanak reakcija i povratnih poruka može dovesti do toga da učitelji potonu jer ne vide nikakve izravne učinke svojih nastojanja, pa u buduće daljinske lekcije ulaze sa sve manje volje i predanosti, kako s obzirom na učenike, tako i s obzirom na nastavu koju za njih  pripremaju.

I to se ne događa zato što ste iscrpljeni (iako je potpuno razumljivo da možete biti i to), nego zato što je teško sebe izložiti i ništa ne dobiti zauzvrat.

No, napisat ću i ovo, ma koliko može zvučati znanstvenofantastično i proizvoljno: vaša strast u poučavanju i vaša autentičnost ono su što vaši učenici i dalje trebaju, a osobito u ovome vremenu.

Možda ne dobivate uvijek odgovore i reakcije kakve biste poželjeli, ali to ne znači da vaši učenici cijelo vrijeme s vama nisu itekako povezani. To što u ovim trenutcima imate pred sobom znači samo to da ne vidite dokaze te povezanosti u onoj mjeri u kojoj ste ih naviknuti vidjeti.

Bilo kako bilo, vjerujte činjenici da učenici, pa i u razdoblju pandemije, hrle k osobama koje u sebi nose strast i oduševljenje onim što rade. Da, vjerujte da i dalje kolutaju očima ako im se ne svidi poneka igra riječi. Ali isto tako, i dalje se smiju naglas kada dožive nešto što im je uistinu smiješno. Zato nastavite biti ono što jeste, bez obzira na činjenicu da radite na daljinu.

Nemojte potonuti, uzdignite se!

Vaši učenici upravo sada trebaju VAS. Trebaju osobu koja se odlučila za rad u učionici zbog strasti koju gaji prema tom poslu i prema svojim učenicima.

Vaši učenici trebaju vaš  osmijeh i u ovom razdoblju fizičke udaljenosti, i žele doživjeti ona uzbuđenja i izazove koji ih i inače vežu uz vaš i njihov rad u učionici i situacije provedene zajedno.

Pa iako je sada teže prenijeti strast i oduševljenje onim što radite na drugu stranu ekrana, to je potrebno više no ikad. Ono što ćete pritom otkriti jest da što se više odupirete unutrašnjoj potrebi da se stišate i smanjite svoju prisutnost u njihovu životu, te umjesto toga pojačate svoju nazočnost unoseći dodatni entuzijazam koji će premostiti virtualni bezdan, to će više i odgovori i reakcije vaših učenika biti u skladu s naporima i ulaganjima koja ste poduzeli, sve poticajniji i neposredniji. I sve brojniji.

Nemojte napustiti ni sebe ni njih, bez obzira na ove, tek prolazne okolnosti. Sretno.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ autor američkoga teksta: Trevor Muir, učitelj i autor, pokretač mrežne stranice Trevor Muir, autor knjiga The Collaborative Classroom i The Epic Classroom ■ SAD: Trevor Muir – mrežne stranice autora i učitelja Trevora Muira s obrazovnim sadržajima, projektima, nacrtima i planovima ■ izvornik: trevormuir.com  ■