„Do toga trenutka matematika je [za mojega sina] bila samo jedna apstraktna aktivnost kojom se u školi bavio po jedan sat dnevno. Katkad izazovna, katkad zabavna slagalica, no uvijek apstraktna.

A sada je svjedočio njezinoj primjenjivosti. Saznao je da matematika može produbiti njegovu znatiželju. I tako je sate proveo mjereći stabla i bilježeći svoja otkrića.“

Članak How To Trick Kids Into Loving Learning (Without Them Noticing) (Kako nadmudriti  djecu da zavole učenje /a da to i ne zapaze/) objavljen je na mrežnim stranicama Trevor Muir 27. veljače 2025.

Prije koji dan ugledao sam svoga sina Jacka, učenika petog razreda, u dvorištu pred kućom s metrom i kalkulatorom u rukama. Mjerio je opseg našega velikoga hrasta jer je u školi naučio da, ako podijeli opseg stabla brojem π [Pi] te dobiveni broj pomnoži stopom rasta stabla, saznat  će njegovu starost.

Nije se radilo o domaćoj zadaći, niti o kakvu kaznenu zadatku. Jack je jednostavno bio očaran spoznajom da je moguće izračunati koliko je stablo staro. Do toga trenutka matematika je za njega bila samo jedna apstraktna aktivnost kojom se u školi bavio jedan sat dnevno. Katkad izazovna, katkad zabavna slagalica, no uvijek apstraktna.

A sada je svjedočio njezinoj primjenjivosti. Saznao je da matematika može produbiti njegovu znatiželju. I tako je sate proveo mjereći stabla i bilježeći svoja otkrića.

MOĆ RELEVANTNE NASTAVE

Zaustavimo se na trenutak i imenujmo to što se upravo dogodilo: to je primjer dobre nastave.

Moglo bi se reći da su ga njegovi učitelji uspjeli prevariti da zavoli matematiku. Pronašli su područje koje mojega sina zanima – drveće – i tu su njegovu sklonost kreativno uklopili u nastavni predmet. To je moć relevantnosti u učionici.

Jackovi učitelji nisu samo isporučili formulu uz očekivanje da će mu do nje biti stalo – dali su mu razlog da ju nauči. Umjesto da matematiku predstave u nizu izoliranih zadataka, pridružili su joj moć istraživanja transformirajući predmet, za koji se uvriježilo etiketiranje da je nepovezan sa stvarnim životom, u nešto smisleno.

Jack nije samo rješavao jednadžbe; otkrivao je tajne stabala u našem dvorištu. A kako je za to bio duboko osobno zainteresiran, nastavio je s aktivnošću i dugo nakon što je nastava završila.

U vremenu širenja učeničke malodušnosti, povećanja ometajućih okolnosti te umjetne inteligencije koja „sve obavlja umjesto vas“, potreba za relevantnošću u učionici veća je no ikada. Istraživanja motivacije i dubokoga učenja, osobito u okviru teorije samoodređenja, pokazuju da, kada je učenje relevantno – kada učenici vide kako je znanje povezano s njihovim životima i svijetom koji ih okružuje – izglednije je da će ustrajati, kritički razmišljati i usvajati informacije dugotrajno ih pamteći. Ako želimo da učenici ulažu u učenje, moramo im pružiti nešto vrijedno ulaganja.

„ZAŠTO TO UOPĆE UČIMO?“

Ako radite s učenicima, izgledno je da su vam to pitanje postavili više no jednom. Ili je moguće da ste se zagledali u predmetni nastavni program s propisanim ishodima i pitali se: „Zašto to uopće moram poučavati?“ – Smatram da je to opravdano pitanje i da čini samu srž neangažiranih učenika (i mnogih neangažiranih učitelja).

Svi želimo svjedočiti da je naše vrijeme cijenjeno, a kada osjetimo da nije, kada u tome što učimo ili poučavamo ne vidimo svrhu i smisao, naše ponašanje to i odražava.

Usporedba sa svijetom odraslih: Sastanci koji su mogli biti e-pošta

Na primjer, jeste li ikada bili na sastanku za koji bi bilo dovoljno da je sveden na elektronično pismo?

Naravno da jeste. I kada vam za vrijeme toga sastanka, koji vam je uskratio dodatni sat sna, netko čita tekst po točkama, jeste li mu darovali svoju potpunu pozornost? Lutaju li vam misli? Pogledavate li za vrijeme takva sastanka na svoj mobilni telefon? Jeste li možda sjeli kraj prijateljice s kojom ćete tijekom sastanka moći podijeliti odgovarajući izraz lica?

Možda imate više samodiscipline od mene, no znam da sam činio sve što sam upravo nabrojio, a proizlazilo je iz osjećaja da taj sastanak nema vrijednosti.

S druge strane, jeste li ikad bili na sastanku za koji ste osjećali da je bitan? Kada se radilo o kakvu problemu vezanu uz učenike ili njihove roditelje, kada je škola trebala početi s novom aktivnošću ili ste učili nešto novo što je zahtijevalo neposredne upute – jeste li na takvim sastancima bili znatno pozorniji?

Naravno, jer ste znali njihovu vrijednost i na koji će se način odraziti na vas i na vaše učenike. Tako relevantnost djeluje, kako na nas, tako i na učenike. I zato često nešto uče „jer je u programu“, ili „zato što moraju to znati kako bi nastavili u idući razred“, ili „zato što će biti na ispitu“. Za mnoge učenike to je onaj sastanak koji je mogao biti sveden na elektronično pismo. Prisiljava ih na dosadu, gnjavažu i nelagodu bez snažna razloga za to.

UTJECAJ PERCIPIRANE VRIJEDNOSTI NA UKLJUČENOST

Znači li to da osjećaj nelagode moramo izbaciti iz učionice?

Naravno da ne! Dosađivanje ili osjećaj nezadovoljstva dijelovi su života, i stoga u školi ne mora sve biti uzbuđujuće i zabavno. Umjesto toga, potrebno je izraziti zašto od učenika tražimo uključivanje u nešto teško i zahtjevno. Učenici imaju pravo znati relevantnost onoga što uče. A kada saznaju, doći će do izravna utjecaja na njihov angažman, bez obzira na to jesu li zadaće zabavne ili nisu.

Moje je mišljenje, ako ne možemo izraziti svrhu ili vrijednost onoga što poučavamo, tada nisam siguran zašto bismo to uopće poučavali.

Moguće sada pomišljate: „Poučavam zato što je propisano nastavnim programom, nemam izbora.“ Ili: „Bit će na državnom ispitu.“ Ili: „Na temelju toga znaju li moji učenici određenu informaciju ili ne znaju, proizići će ocjena mojega učiteljskog rada.“

Svi su tî odgovori valjani. I istina jest da je ono što poučavate većim dijelom izvan vaših ruku. Stoga, ako je tko od vas, čitatelja, uključen u donošenje zakona i pravilnika, ili je nadležan za nastavne programe, uzmite u obzir ulogu relevantnosti.

UČITELJIMA I POUČAVATELJIMA – POZIV NA DJELOVANJE

No ipak, svim učiteljima i poučavateljima, upućujem poziv na akciju tako što će pri planiranju nastave nešto vremena odvojiti na promišljanje kako učenje učiniti relevantnim. Možda bi to mogla biti kakva iskustvena aktivnost, kakvu su Jackovi učitelji smislili povezujući matematiku sa stablima. Možda pri pisanju sastavka sa svrhom uvjeravanja, umjesto da svi učenici pišu na istu temu, možemo omogućiti da sami prema svojim sklonostima izaberu temu na koju će čitatelje sastavka u nešto uvjeriti.

Ili jednostavno tako da svaki put nastavu počnemo objašnjenjem po čemu je vrijedno to što će naši učenici danas učiti.

„Danas ćemo učiti o izotopima. No prije negoli krenemo s učenjem, želim vam pokazati rendgensku snimku svoje slomljene noge. Danas ćete saznati kako su se poslužili izotopima da naprave snimke mojih kostiju.“

Relevantnost apstrakciju pretvara u konkretno. Našem mozgu pruža nešto za što se može uhvatiti. Stoga, idući put kada učenik pita „Zašto to uopće učimo?“, dajte mu odgovor.

I zatim promatrajte kako utječe na njihovo učenje.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ tekst je djelomice uređen ili prilagođen, a do izvornika vodi poveznica na kraju ove napomene■ Trevor Muir, učitelj i autor knjiga The Collaborative Classroom i The Epic Classroom ■ SAD: Trevor Muir – mrežne stranice namijenjene dijeljenju ideja i spoznaja vezanih uz rad u učionici ■ izvornik: www.trevormuir.com ■