A nastava na daljinu – sve je to ugušila? „Poučavanje je neprestano davanje povratnih informacija“, kaže Mark Enser, „ali boravak iza ekrana to je potpuno ograničio pa i poništio.“

Učitelj, predavač i autor Mark Enser često piše o načinima stjecanja i pružanja povratnih informacija.

Pritom na obrazložen i kritičan način govori o uputama koje su kao „novosti“ ulazile u britanski obrazovni sustav prije gotovo dva desetljeća, no ubrzo su se pokazale manjkavima pa i neizvedivima.

Kako do danas vuku određene „krakove“ u britanskoj obrazovnoj praksi, i dalje ima potrebu govoriti i pisati na tu temu, ključnu u svakom procesu učenja i poučavanja.

U nastavi na daljinu proces razmjene povratnih informacija gotovo je potpuno onemogućen i zbog toga je daljinsko poučavanje toliko teško, a vjerojatno u mnogim aspektima i nedovoljno učinkovito.

Za sudionike hrvatskoga obrazovnoga sustava tî bi argumentirani članci mogli biti osobito interesantni, a vjerojatno i od koristi. O vezama sa školstvom Velike Britanije, koje je svojim konceptima i praksom, kako se raspršeno saznaje iz pojedinih izvora, imalo nezanemariv utjecaj na konačne oblike hrvatske obrazovne reforme, osobito u području ocjenjivanja i vrednovanja na čemu se inzistiralo i pri „pripremanju učitelja“ („edukaciji“) za reformu – možete pronaći i ovdje, objavljeno prije koji mjesec na Školskome portalu.

Danas možete dobiti novi uvid u otvoreno, vrlo aktualno pitanje mogućnosti vrednovanja na daljinu u upravo objavljenu članku spomenutoga autora na britanskome obrazovnome portalu TES, čiji je redovit suradnik.

Pružanje povratnih informacija, koje se događa u oba smjera (učenik – učitelj i učitelj – učenik) ključno je za nastavu; bez procesa povratnih reakcija i odgovora, učenje i poučavanje zapravo nisu ni mogući. Međutim, u nastavi na daljinu taj je proces gotovo potpuno onemogućen i zbog toga je daljinsko poučavanje toliko teško, a vjerojatno u mnogim aspektima i nedovoljno učinkovito.

U nastavku možete pročitati tekst Je li učenje na daljinu zatrlo umijeće davanja povratnih informacija? koji potpisuje učitelj, predavač i autor Mark Enser.

„Nikad – prelistaj i potpiši.“ – Nikad se ne služi načinom prelistaj i potpiši. – Nikad površno ne pregledavaj učeničke radove brzinskim prelistavanjem i stavljanjem kvačice ili potpisa tek tako, da „ostane trag“ da su pregledani. (Taj je naputak na početku članka, vjerojatno vezan uz određenu uputu u britanskome obrazovnom sustavu na koju se autor referira. –  nap.)

Kada sam prvi put primio paket savjeta o pružanju povratnih informacija svojim učenicima…

Bila je godina 2003. i, ako me sjećanje dobro služi, tada sam prvi put ikad primio paket savjeta o pružanju povratnih informacija. Bile su to početne godine svježega tisućljeća i ideje Dylana Wiliama i Paula Blacka u njihovu Vrednovanju za učenje bile su primjenjivane diljem zemlje, uzduž i poprijeko.

Vrednovati značilo je pisati komentare na učeničke radove i na taj način uputiti učenika kako unaprijediti rad koji je upravo vrednujete. „Dodaj pojedinosti, razradi“, piskarali smo, i – „Obrazloži svoje odgovore“.

Mnogo je crvene tinte proliveno na prvoj liniji vrednovanja dok su se učitelji mučili održati korak sa svakim ludim zahtjevom vezanim uz osiguravanje povratnih obavijesti za svoje učenike.

Velika očekivanja

S vremenom, stvari su se promijenile.

Ili, ako se očekivanja i nisu promijenila, mi jesmo. Držanje koraka s teretom ocjenjivanja bilo je neodrživo tako da su se učitelji, genijalni kakvi jesu, prilagodili.

Pronašli smo načine upotrebe kodova za ocjenjivanje koji se mogu našvrljati u udžbenicima. Davali smo povratne informacije cijelim odjelima na način da bismo izabrali najzastupljenije pogreške. Pružali smo usmene povratne informacije učenicima o njihovim radovima (za one ocijenjene, kao i one neocijenjene konkretnom ocjenom). Tražili smo načine kako pružiti kvalitetniju i učinkovitiju povratnu informaciju učeniku koja ne mora nužno biti vidljiva ostalim promatračima.

Povratne informacije učinimo korisnima

Tijekom proteklih godina više puta sam pisao o tome kako povratne informacije učiniti boljima. – Za čitatelje Školskoga portala – ako već niste – možete pogledati ovdje: Kako bi bilo da sve okrenemo naglavce?, članak u koji je uključen prijevod teksta Zašto još uvijek pogrešno shvaćamo pružanje povratnih informacija? čiji je autor Mark Enser. (nap.)

Dao sam savjete kako smanjiti vrijeme provedeno u davanju povratnih informacija, pisao o problemima s restrikcijama vezanima uz aktivnosti pod kraticom Dirt (odnosi se na usmjereno poboljšanje i vrijeme za refleksiju) i kako nam Rosenshineova načela mogu pomoći pri pružanju informacija tijekom nastave na daljinu. Moja druga knjiga – Poučavaj kao da nitko ne gleda (Teach Like Nobody’s Watching) ima cijelo poglavlje namijenjeno učeniku bez ostavljanja ikakvih pisanih tragova, i stojim pri svakoj napisanoj riječi. Bez obzira na sve to, kada je riječ o povratnim obavijestima, ne mislim da od drveća vidim šumu.

Ako ste godinama u ulozi vozača, može biti uistinu teško poučiti nekoga drugoga vožnji. Zamislite ovo: oni sjede na mjestu vozača i vi im morate objasniti sve što činite dok vozite redoslijedom kojim to činite, i zatim zašto to činite. Nije nam trebalo mnogo kilometara da većina onoga što radimo dok vozimo postane automatizirana.

Isto je s poučavanjem. Nekoliko godina krede i učionice, i uključuje se autopilot. Međutim, u protekloj se godini naše okružje potpuno promijenilo i moramo stvari raditi na nove načine. To nas potiče na razmišljanje što je različito i što nedostaje. Ono što smatram različitim i što svakako nedostaje – pružanje je povratnih informacija.  

Elektronička inačica načina „prelistaj i potpiši“

To mi je palo na pamet prošloga tjedna dok sam samog sebe zatekao pri komentiranju: „Dobro si to napravio. Hvala ti na tome.“ Ispisujući isto po dvadeseti put na radovima koji su mi elektroničkim načinom pristigli na našoj virtualnoj platformi za učenje.

Što to radim? Nije li to povratak ne samo u one stare loše dane pisanja komentara na učeničke radove, nego prethodne stare loše dane primjene načina prelistaj i potpiši?

Pa, jest, ali također i – nije.

Shvatio sam da sam pronašao način prenošenja u virtualno onoga što bih uživo radio u učionici kako bih učenicima dao do znanja da potvrđujem posao koji su obavili. Ondje, to mogu učiniti usmeno i neposredno dok prolazim učionicom. Ovdje? Prepušten čitanju njihovih radova na ekranu, slao sam im poruke potvrđujući da su njihovi radovi viđeni. Stjecao sam povratne informacije iz njihovih radova i zatim svoje povratne informacije pružao njima – premda u nešto pojednostavljenu obliku.

I to je bio trenutak kada sam shvatio da je gotovo cjelokupno poučavanje, u normalnijim vremenima, oblik primanja i davanja povratnih informacija.

I zbog toga je poučavanje na daljinu toliko teško.

Cjelokupno je poučavanje oblik primanja i davanja povratnih informacija.

Mark Enser

Učenici se pojavljuju u učionici i istoga trenutka dobivaju povratnu informaciju o tome tko je spreman za nastavu i učenje, a komu bi trebala pomoć da se, primjerice, smiri. Od mene dobivaju takvu povratnu informaciju.

„Drago mi je što te vidim. Hvala što si ušao tako tiho. Trebat će ti trenutak da se odmoriš i smiriš kako ne bi uznemiravao druge učenike.“ Povratna informacija primljena, povratna informacija proslijeđena.

Počinjemo tako da ponavljamo prethodnu lekciju te pritom primam povratne informacije o tome što smatraju bitnim i što su moguće propustili, a ja im uzvraćam svojim povratnim reakcijama i odgovorima.

Zatim im govorim o nečemu novom. Iz govorâ tijela mogu dobiti povratne informacije o tome tko sluša, a tko je odlutao u svoja sanjarenja. Do njih dolazi povratna informacija o tome zašto im sanjarenje nije od pomoći pri učenju o fascinantnoj temi formiranja stijena u području Sussex Weald, i oni se smiješe. Ja pak dobivam povratnu informaciju da upravo primijenjena strategija zaokupljanja njihove pozornosti ima učinka, i nastavljamo dalje.

Oduzetost osjetila

Svaki nastavni sat, svakoga dana, proteklih osamnaest godina uključivao je primanje i pružanje povratnih informacija. Sada imam osjećaj kao da poučavam u izolacijskoj komori za deprivaciju osjetila.

Bila lekcija isporučena u realnom vremenu u videoprijenosu ili prethodno snimljena, brz i automatiziran protok povratnih informacija i odgovora onemogućen je, s obzirom na nedostupnost ili otežanost čitanja govora tijela, kao i na učenike koji sporo pristupaju tipci za uključivanje govorne opcije na daljinu ili zato što pokušavamo pregledati stotine radova kako bismo eventualno stigli do odgovora što jest, a što nije naučeno.

I naravno da nastavljamo biti genijalnima. Pronalazimo zaobilazne načine, istražujemo nove mogućnosti u primjeni tehnologije i činimo najbolje što možemo, no nema izlaza s obzirom na činjenicu da nije jednako dobro i da nimalo nije lako. Poučavanje bez pouzdane povratne informacije obeshrabrujuće je i neučinkovito, ne samo za učenike, nego jednako tako i za učitelje.

Jedina pozitivna stvar koju mogu pronaći u svemu tome mogla bi biti mogućnost da ću, kada se vratim u učionicu, biti osvješteniji praktičar negoli sam bio. Vjerujem da ću biti svjesniji što radim i zašto to radim, a na taj način mogu se vratiti istančanosti i poboljšanjima.

Rad u novim okolnostima možda stvara sretnu mogućnost da ću, kada se vratim u učionicu, biti osvješteniji praktičar negoli sam bio.

Mark ENSER

Upravo ste pročitali drugi recentno objavljen članak na Školskome portalu u nizu brojnih članaka na temu vrednovanja koje potpisuje Mark Enser. Oni zainteresirani za hrvatski obrazovni sustav i promjene koje se upravo primjenjuju u okviru reforme, vjerojatno vrlo opravdano smiju postaviti pitanje „lovi“ li hrvatska obrazovna reforma ono što je u britanskome obrazovnome sustavu već prevladano i argumentirano prokazano kao neprovedivo. Mark Enser često se vraća temi vrednovanja te otvoreno i bez zataškavanja piše o poteškoćama u provedbi – prije gotovo dva desetljeća – postavljenih „novih zahtjeva“ u britanskoj obrazovnoj praksi, s kojima su se suočili profesori i profesorice u osnovnom i srednjem obrazovanju u Ujedinjenome Kraljevstvu. U njegovim potkrijepljenima i u praksi ovjerenima razmatranjima možete saznati kako su odgovorili na takve nemoguće zahtjeve te – usprkos njima – svoje učenike nastavili voditi na putu učenja, pri čemu je međusobno pružanje povratnih informacija – neizostavan i ključan dio.

Isti autor potpisuje i ovaj aktualni članak: Može li se vrijeme učenja nadoknaditi?

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ Mark Enser, učitelj i autor, profesor na Heathfield Community Collegeu, voditelj stručnoga vijeća i aktivni istraživač, redoviti suradnik i autor portala TES ■ Ujedinjeno Kraljevstvo: TES – izvorno: The Times Educational Supplement – mrežna publikacija namijenjena osobama u obrazovanju, pokrenuta 1910. godine kao dodatak dnevnim novinama The Times s namjenom obrađivanja obrazovnih tema; u samo nekoliko godina od prve objave, dosegnuo je toliku čitanost i popularnost da je od 1914. počeo izlaziti kako zasebna tiskovina; od 1997. godine dostupan je na internetu u obliku istoimenoga portala, a danas dopire do 13 milijuna registriranih korisnika kao i brojnih drugih čitatelja širom svijeta ■ izvornik: www.tes.com ■