„Učiteljski je posao jedan od onih kojemu nema kraja, uvijek ostaje još nešto što treba napraviti. Stoga, kako učitelji mogu bolje raspolagati svojim vremenom?“ pita se Mark Enser pišući o vlastitu pristupu toj ključnoj odrednici učiteljskoga posla, ali i života uopće.

Članak Time management: is this approach the silver bullet? objavljen je na obrazovnome portalu TES.

Tijekom protekloga polugodišta čitao sam najnoviju knjigu Olivera Burkemana Four Thousand Weeks: Time and How to Use It (Četiri tisuće tjedana: vrijeme i kako ga upotrijebiti).

Središnja premisa knjige je da naša spoznaja o konačnosti vremena – na primjer, ako dođemo u dob od 80 godina, proživjet ćemo oko 4000 tjedana – treba biti pokretačem naših odluka o tome kako živjeti, a u konačnici i naše sreće.

Vrijeme se ne može „uštedjeti“   

Jednom kada priznamo našu „okončljivost“, kaže Burkeman, razljutit će nas kada netko trati naše vrijeme ili ga stavlja na hrpu kao da je riječ o nečemu što se može sačuvati i potrošiti jednom u budućnosti.

Upravo takav pristup otvara prostor da nam se lako proda sljedeća laž: Ako samo uspijemo biti produktivnijima, raditi napornije i pametnije, tada ćemo uspjeti maknuti posao s dnevnoga reda te ostatak naše dragocjene zalihe vremena možemo provesti radeći nešto do čega nam je uistinu stalo.

Prvi problem pri takvu pristupu, kako objašnjava Burkeman, jest taj što se vrijeme ne ponaša kao resurs koji se može akumulirati i zatim trošiti na odmor i dokolicu. Vrijeme se kreće svojim ritmom bez obzira na to što mi radili. Mi ne možemo istupiti izvan njega. Ne možemo ga ni kontrolirati.

A tu je i sljedeći problem, o kojem govori i poznati aksiom: Rad se širi popunjavajući vrijeme koje mu je dodijeljeno.

Što se rada u nastavi tiče, zasigurno je tako.

Parametri učiteljskoga posla određeni su tako da taj posao nikada ne može biti „obavljen“                 

Problem s kojim se suočavamo u učiteljskome poslu jest u tome što su parametri posla tako loše određeni da posao nikad ne može biti „obavljen“. Završite planiranje i pripremanje nastave kad, eno, čekaju vas bilježnice koje treba pregledati i ocijeniti. Završite s pregledavanjem bilježnica, eto i roditelja koje treba nazvati, učenika s kojima je nužno razgovarati i kolega s kojima ćete održati sjednicu ili sastanak. Završite i to, ali već je pred vama stručno usavršavanje na kojem valja sudjelovati, predmetno područje koje morate dodatno proučiti i e-poruke koje čekaju svoje trenutke čitanja.

Nije bitno koliko naporno radite, uvijek će vas čekati još nešto što morate napraviti.

Čudna mješavina autonomije i obveznosti izvršenja 

Na sve to dodajemo čudnu mješavinu autonomije i obveznosti izvršenja. U našem poslu postoji očekivanje da ćemo sami upravljati vlastitim vremenom kao i odrediti rokove izvršenja. No dok se krećemo tim putem, događa se mikroupravljanje različitih voditelja, onih u školi i onih izvan nje, a i jedni i drugi nastoje vas usmjeravati u skladu s vlastitim prioritetima te propisivati do kojih rezultata treba doći.

Nije čudno što učitelji provedu mnogo vremena osjećajući se iscrpljenima. Kada konačno stigne na red „trošenje“ vremena koje smo uštedjeli, završimo klonuli pred TV-ekranom gledajući show koji jedva da može zadržati našu pozornosti, ili besciljno pretražujemo društvene mreže nespremni imalo riskirati da svoje vrijedne zalihe minuta ili sati uložimo u što drugo.

Jalovost „produktivnosti“

Čitanje Burkemanove knjige pomoglo mi je spoznati jalovost „produktivnosti“.

Što napornije i jače radim, sve je više posla preda mnom. Što se više trudim uštedjeti vrijeme, to manje uživam u bilo kojem radu.

Kao rezultat svega toga, nastojim poboljšati svoju sposobnost određivanja koliko ću vremena potrošiti na posao, kao i procjene, realne, što u tome vremenu mogu postići. To mi je pomoglo u prvi plan dovesti one poslove za koje osjećam da su istinski bitni kao i ostaviti po strani sve ono za što smatram da nije od osobite koristi za moje učenike.

Spoznaja da bez obzira na to koliko naporno i snažno radio, moj posao nikad neće biti dovršen pomogla mi je smanjiti osjećaj krivnje koji se javlja kada nekoga odbijem odnosno kažem ne ponuđenom poslu ili obvezi, a ujedno sam spoznao da – ako i ostavimo posao nedovršenim – to ne znači osobni neuspjeh, nego je riječ o simptomu koji upućuje na problematičnost sustava koji previše toga gura u premalen spremnik.

Sve što osobno mogu učiniti  po tome pitanju jest odlučiti što ću ostaviti u spremniku, a što ću iz njega isključiti.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ Mark Enser – učitelj i autor knjiga iz područja obrazovanja ■ TES – izvorno: The Times Educational Supplement – publikacija namijenjena obrazovnim temama, pokrenuta 1910. godine kao dodatak dnevnim novinama The Times, od 1914. izlazi kao zasebna tiskovina, a od 1997.godine dostupna i na internetu ■ izvornik: www.tes.com ■