Pojava da dijete ne može govoriti u određenim okolnostima ili s određenim osobama zove se selektivni mutizam, a spominje se i naziv govorna šutnja. Kako se s takvim pojavama učitelji često prvi put sretnu tek u učionici, bez prethodnih priprema i stručnih upoznavanja kako postupati, može doći i do određenoga nerazumijevanja te poteškoća i u onome dijelu u kojem ih realno i ne bi trebalo biti.

Tekst posvećen toj temi i nedavno objavljen na Školskome portalu –  Razgovori u šutnjama govori o iskustvu rada s učenikom koji živi i pristupa nastavi u Hrvatskoj, a u nastavku možete pročitati zapis o još jednom sličnom iskustvu iz Ujedinjenoga Kraljevstva.

Iako je hrvatski tekst nastao prije prijevoda s engleskoga te nije bilo baš nikakva međusobnoga utjecaja, lako je uočiti da postoje zajedničke točke, kako u zapažanjima o doživljenu iskustvu, tako i u nekim spoznajama i pristupima. Autorica iz Ujedinjenoga Kraljevstva kaže da ju je to iskustvo promijenilo te je, poučavajući učenika sa selektivnim mutizmom, i sâma učila, ponajviše o odgovornosti, krivnji, pokušajima kontroliranja drugoga; i još ponečem.

Prvi osjećaj koji se javio pri susretu s učenikom bio je osjećaj velike odgovornosti.

Vezano uz to, željela bih se osvrnuti na iskustvo izneseno u Razgovorima u šutnjama jer ga sada mogu sagledati iz još jedne perspektive, a i dodatno potvrditi neke ondje iznesene naglaske.

Srž cjelokupnoga pristupa leži u činu prihvaćanja i dopuštanja da procesi idu svojim tijekom.

UČENIK NIJE PRISTUPIO NASTAVI S CILJEM DA GA OSLOBODIMO OD NJEGOVE „POTEŠKOĆE“, NEGO DA GA POUČAVAMO PREDMETU ZA KOJI SMO NADLEŽNI

Ne znam zašto je tomu bilo tako, ali kada sam saznala da ću u novoj školskoj godini u jednom petom razredu imati učenika koji selektivno govori odnosno selektivno ne govori, nisam to uopće smatrala osobitim problemom, ili – bolje rečeno – nisam to unaprijed smatrala problemom.

Ispostavilo se da nije ni bio.

(Problemi su, ako ih je bilo, došli iz sasvim drugih izvora.)

U iskustvu koje slijedi u nastavku, razlikovno mjesto s obzirom na moje iskustvo upravo je ta početna bojazan kako raditi s takvim djetetom, odnosno zamka koja se pritom otvara i dalje nastavlja: da profesor, zbog osjećaja gubitka kontrole nad vlastitim utjecajem i nastavom, počne preispitivati sebe i svoje postupke smatrajući da je neuspjeh to što se ništa ne mijenja. Što dijete i dalje verbalno ne komunicira s njim.

Ali to je nepotrebna zabrinutost!

Učenik sa selektivnim mutizmom ne dolazi na nastavu da bi se oslobodio toga svojega („posebnoga“) stanja, nego on, kao i sva ostala djeca, dolazi na nastavu da bi nešto naučio iz predmeta koji predajemo, to je prvo;a istodobno, jednako „prvo“, ili još i „prvije“, jest i to da dolazi na nastavu kako bi uspostavljao odnose i s nama i s drugom djecom, kako bi bio ravnopravan svojim vršnjacima u prigodi da svaki dan ima mogućnost ići u školu, slušati nastavu i sudjelovati u njoj, postavljati ciljeve, dobivati upute i zadaće, ukratko – raditi na „zadatcima dana“.

Na to bismo se kao učitelji trebali usmjeriti, a ne na selektivni mutizam ili bilo koju drugu „posebnost“ koju učenik dolaskom u učionicu donosi u naš vidokrug. Na nama je da nađemo pristupe i oblike rada kojima ćemo doprijeti do učenika, bez obzira na njegov „teret“ ili „blagoslov“. A zapravo – kako sam već na drugome mjestu spomenula – ne mora biti ni jedno ni drugo, ni teret, ni blagoslov. Zamislimo da je nešto na što smo naviknuti i što ne uočavamo kao „posebnu pojavu“, kao što su primjerice boja očiju ili kose. Zar bismo se i na njih usudili utjecati i očekivati da se promijene?

Naravno da ne bismo; zato zamislimo da je upravo o nečemu takvom riječ, jer zapravo i jest.

GLAVNA POZORNOST NEKA BUDE NA ZADATCIMA DANA

Doprijeti do učenika i zatim raditi zadatke dana, obrazovne, funkcionalne i sve ostale… To je učiteljev i učiteljičin cilj. Cilj nije i ne bi trebao biti utjecati na dijagnoze, ili „dijagnoze“, svejedno jesu li uspostavljene ili samo u naznaci, i tako uzimati na sebe prevelike zadaće da nekoga „promijenimo“. Jer to nam ionako nije obveza igdje i ikada, i ne samo da nam nije obveza, nego je i pogrešno. – U slučaju da se tko još uvijek bori s pitanjem koga se smije, a koga ne smije mijenjati, kao i što se smije, a što ne smije (i ne može) mijenjati, svakako upućujem na Williama Glassera i njegovu Teoriju izbora, ili na bilo koju drugu knjigu toga autora (Svaki učenik može uspjeti, Kvalitetna škola – škola bez prisile, i dr.), u svima njima je pitanju „mijenjanja“ dana osobita (polazišna) pozornost.

Kada radimo s djetetom koje se suočava sa selektivnim mutizmom ili bilo kojom drugom „poteškoćom“, jednostavno se usmjerimo na bitno.

A bitno je ovo: Pred nama i s nama je dijete i mi smo vjerojatno jedna od osoba koje ga najbolje poznaju na ovome svijetu, možda (nije isključeno ni to) jedina osoba koja ga uistinu poznaje na ovome svijetu, dodijeljeni smo mu, kao i on nama, iz sata u sat, iz dana u dan, nema nam druge nego prihvatiti jedni druge, upoznati se, povezati se… i raditi na zadatcima dana.

A dijagnoze će se u dobrome okružju vjerojatno promijeniti i same, ili ih više nećemo ni zapažati pa stoga ni imati potrebu mijenjati. Toliko jednostavno.

DOPUSTITE VREMENU DA UČINI SVOJE

Ako učenik pri susretima s učiteljiem ne pokazuje nikakve znakove izravne komunikacije, barem gestama, pogledom, dolaskom do učitelja kada mu nešto nije jasno – kako je, primjerice, ovdje opisano – tada trenutak kada to počne činiti nije nešto bezvrijedno i nešto što se dogodilo usput pa stoga na to nije potrebno ni obratiti osobitu pozornost, jer, eto, još uvijek – nije to to.

Ako je komu to malo, teško da će doživjeti nešto više.

Ako je isprva nedostajala osnovna potreba za komunikacijom, tada je to najveći mogući korak – to što je učenik uopće dobio potrebu i osjećaj povjerenja obratiti se svojem učitelju ili učiteljici.

Ako pak doživimo da jednom i progovori s nama, tada je i ono što nas je u početku možda preplašilo ili zabrinulo – potpuno riješeno. Došli smo onamo kamo smo cijelo vrijeme i željeli, da više nema posebnih uvjeta, ni prepreka na putu učenja i poučavanja.

Da bi se to što prije i što uspješnije dogodilo, mogu potvrditi samo jedan put: Budite blagi i prema svojim, i prema njegovim koracima, mogućnostima i ciljevima. Dopustite vremenu da učini svoje.

Ako se to i ne dogodi u vašem vremenu, znajte da je dovoljno to što ste učinili jer niste bili indiferentni, poštivali ste situaciju kakva jest i poučavali u oblicima koji su vam bili na raspolaganju; ukratko, postupili ste najbolje što ste mogli i napravili najviše što ste znali, a od toga se više i ne može.

RAČUNALO I KOMUNIKACIJA NA DALJINU MOGU BITI POČETNA POMOĆ, ALI MOGU BITI I VARKA

Učiteljica iz teksta koji slijedi, nije doživjela ni jedno, ni drugo, ali je uočila da učenik može komunicirati na virtualnoj platformi; ondje je, naime, stekao dovoljno hrabrosti i dovoljno osjećaja slobode da se usudi postaviti pitanja stručnjacima koji su na toj platformi održali predavanje koje ga je očito zanimalo.

I to je svakako napredak, osobito ako do tada nije bilo baš nikakve komunikacije. Moguće da je to i početni korak za nešto novo u nevirtualnom odnosno stvarnom svijetu. Međutim, uzmimo u obzir da takva komunikacija na daljinu može biti i varka i stoga ju treba uzimati s oprezom. Primjerice, nikada sa sigurnošću ne možemo znati tko sudjeluje u razgovoru s druge strane ekrana, učenik ili netko drugi (riječ je o pisanoj komunikaciji). Također, i tada kada smo potpuno sigurni da sudjeluje učenik, ako mu takvo sredstvo komunikacije postane najlakši način da riješi svoje potrebe za komunikacijom s određenim osobama s kojima to inače ne uspijeva, može se dogoditi da taj najkraći put ostane i jedini put te da se u stvarnom svijetu ne dogodi ono što bi se moglo dogoditi da nije bilo toga najkraćega puta.

Stoga, s računalima i mogućnostima koje nam oni pružaju i u ovome slučaju valja promisliti; ne treba zanemarivati njihove dobre strane i mogućnosti, no ne treba ih ni pretjerano hvaliti i uzdati se u njih i mogućnosti koje pružaju; osobito kada te mogućnosti postaju prepreka mogućnostima u realnome svijetu. To u ovdje opisanome primjeru nije bio slučaj, a ujedno je za učiteljicu bio i trenutak velikoga otkrića i spoznaje, doživjela je ono što do tada nije mogla ni zamisliti.

I još jedno, završno zapažanje s obzirom na vlastito iskustvo: Pomak koji se dogodio ne mora počivati samo na računalu i osjećaju sigurnosti koje je ono pružilo; vjerojatno ima veze i s tim da je tema koja je tom prigodom postavljena pred učenika bila za njega osobito zanimljiva i izazovna, i to je bio bitan razlog koji ga je uspio zaokupiti i pokrenuti. Moje je iskustvo istovjetno tom, ovdje opisanom. Učenik kojega sam imala prigode upoznati i raditi s njim četiri godine, bio bi pokretan određenim temama više negoli nekim drugim; i u tim prigodama nije uspio ostati na neverbalnoj razini; počeo se i verbalno uključivati. A svako takvo uključivanje bio je putokaz za idući korak, kao i ohrabrenje da smo na dobrom putu.

Kako stručnih tekstova o temi selektivnoga mutizma nema osobito mnogo, a i sama je pojava u širim razmjerima još uvijek nedovoljno poznata, ovo je ujedno doprinos Školskoga portala da se takvo stanje promijeni i da se izvori o iskustvima obogate. U nastavku slijedi tekst koji je napisala Vicky Heslop, učiteljica u osnovnoj školi Westbury Junior School u Wiltshireu, u Ujedinjenom Kraljevstvu, a objavljen je na obrazovnome portalu TES.

U jednom 6. razredu iskusila sam što znači poučavati dijete koje selektivno ne može govoriti. Zvat ću ga Danijel.

Razgovor s odraslima za Danijela je predstavljao neizmjeran problem. Mogao je razgovarati s drugom djecom, ali kad bi došao u situaciju da se mora obratiti odraslima, mogao bi izgovoriti „da“, „ne“ i „hvala“, no dulji razgovor licem u lice za njega je bio neostvariv.

Rad s Danijelom bio je izazov, ali mi je omogućio i osobni rast kao učiteljice, a ujedno i dublje razumijevanje sebe.

Kada je Danijel dospio u moj razred, osjetila sam za njega veliku odgovornosti. To je jedna od odrednica koje se vežu uz iskustvo poučavanja djeteta sa selektivnim mutizmom: osjećaj velike odgovornosti. Svjesni ste da postoji nešto što stoji iza tog mutizma te imate dojam da svaki put kada potičete dijete na govor, vršite na njega velik pritisak. Istodobno ga želite ohrabriti da razvije vještine koje će mu biti potrebne u vanjskome svijetu.  

To može biti izrazito uznemirujuće. Kao učitelji, uvelike se oslanjamo na povratne informacije koje primamo u verbalnom obliku. Kada to od Danijela nisam mogla primiti, stanje uznemirenosti i frustracije prelazilo je u osjećaj krivnje, i zatim se ponovno vraćalo na prethodnu točku: „Radim li što pogrešno? Zašto ne mogu utjecati na to da se nešto promijeni? Gubim strpljenje.“

SELEKTIVNI MUTIZAM: NISU SVI ISTI

Morala sam se podsjećati koliko je pritom teško Danijelu. Ne možete ni zamisliti da bi itko namjerno odabrao nemogućnost govora. Iako je rad znao biti ispunjen frustracijama, nestrpljivost se uskoro zamijenila suosjećanjem. 

Tijekom godina, služila sam se različitim komunikacijskim pristupima nastojeći odigrati na kartu učenikovih mogućnosti. Na primjer, Danijel je jako dobro pisao. Darovali smo mu knjigu namijenjenu samo njemu u koju je mogao zabilježiti svoja razmišljanja i pitanja, no često nije imao želju ni to učiniti.

Ako nešto nije razumio, bilo je teško od njega dobiti naznake o čemu se radi. Umjesto toga, govorio je svojim prijateljima koji su umjesto njega postavljali pitanja. To nije bilo idealno, ali bio je nekakav početak. Zapravo, kako je vrijeme protjecalo, sve je više razgovarao sa svojim prijateljima. Došlo mi je da ga utišam, no nisam ga željela zaustaviti u njegovu napretku.

Držim da je Danijelovo prisustvo u tome razredu bilo izrazito dobrobitno za drugu djecu. Pokazali su mnogo suosjećajnoga razumijevanja za njega. Omogućio im je dodatnu spoznaju da nisu svi ljudi na svijetu isti – katkad je ljudima potrebno nešto više potpore, i to je u redu.

RAZUMIJEVANJE UČENIKOVA UNUTARNJEGA SVIJETA

Dakle, osim rješavanja uobičajenih zadataka, za mene je i dalje bio velik izazov mogućnost razumijevanja Danijelova unutarnjega svijeta, njegovih interesa i strasti. Do promjene je došlo dok smo sudjelovali na mrežnoj radionici-predavanju pod naslovom Ja sam inženjer, izvuci me odavde, koje učenicima omogućuje povezivanje s inženjerima i znanstvenicima. 

Služeći se mogućnošću pisanja poruka na mreži, učenici su mogli stručnjacima postaviti pitanja o čemu su god htjeli, od toga kako su projektirali svemirske postaje do toga koja im je omiljena pizza. Od trenutka kada smo uspostavili mrežni razgovor sa svemirskim inženjerima, Danijel se uključio u mjeri koja mi je do toga trenutka bila nepoznata. Uobičajeno, u komunikaciji jedan na jedan s odraslom osobom, bio je vrlo suzdržan, pa bila ona i pisana. No, zbog anonimnosti koju omogućuje dopisivanje na mreži, potpuno se oslobodio.

Postavljao je pitanja o zviježđima i supernovama: naprednim pojmovima za koje nisam ni znala da ih poznaje. Nisam znala ni da ima takvu strast za svemirom. Bilo je to za mene pravo otkriće jer sam u tome vidjela razinu zanimanja i razumijevanja koje do tada uopće nisam bila svjesna.

Bio je sposoban postavljati brojna relevantna pitanja kao i osjećati dovoljno samopouzdanja da bi se mogao uključiti u razgovor s odraslom osobom.

NE SHVAĆAJTE TO OSOBNO

Kako je godina dalje tekla, uočavala sam da mu raste samopouzdanje i u drugim područjima. Bio je zaigraniji, glasniji i neobuzdaniji sa svojim prijateljima – povremeno, bio je i nestašan. Katkad bi se nasmiješio ili i glasno nasmijao. Pomalo me puštao u svoj svijet. Iako je Danijel i dalje ostao u pravilu nijem u okružju odraslih, postupno se počeo otvarati.

Za mene, jedna od glavnih spoznaja koje sam dobila tim iskustvom sastojala se u tome da sve to nije ništa osobno. Lako je pomisliti da se radi o tebi, ali, zapravo, ne, nije riječ o tebi. Jednom kada to shvatiš i prihvatiš, nestaje teret odgovornosti i smanjuje se napetost cjelokupnog procesa.

Učitelji žele napraviti sve kako treba, i kada osjećaš da u nečemu ne možeš pomoći, teško je to ne shvatiti osobno. A zapravo, dijete još nije bilo spremno. Ali teško je biti strpljiv s nekim drugim ako nisi strpljiv sam sa sobom.
Selektivni mutizam često se promatra kao pitanje kontrole: djetetov duboki izbor da ne govori način je nadzora nad situacijom koja u njemu izaziva anksioznost. Ali ta situacija poučava i odrasle koji su u sve to uključeni o njihovoj kontroli. Kao učitelj ne možeš kontrolirati djetetov izbor da govori ili ne govori.
Ne mogu kontrolirati sve što je dijete doživjelo prije negoli je stiglo u moju učionicu, niti ono čemu se vraća u svojemu domu. Umjesto toga, mogu nadzirati samo vlastitu reakciju na sve to.
Jednom kada učvrstite tu spoznaju, postaje mnogo lakše usredotočiti se na suosjećanje, strpljivost i razumijevanje – i to ne samo s obzirom na tô dijete, nego i s obzirom na sebe.

■ NAPOMENA ■ piše: Snježana Mostarkić ■ autorica engleskoga teksta: Vicky Heslop, učiteljica u osnovnoj školi Westbury Junior School u Wiltshireu u Ujedinjenom Kraljevstvu ■ Ujedinjeno Kraljevstvo: TES – The Times Educational Supplement – mrežna zajednica namijenjena međuučiteljskoj potpori koja dopire do više od 13 milijuna korisnika ■ izvornik: www.tes.com ■