Tijekom godina provedenih u učionici, zasigurno sam se susrela s tisuću različitih učenica i učenika, a među njima je bio i jedan dječak koji se nije sporazumijevao glasom i govorom, barem ne sa svima. Dočekala sam ga u petom razredu i po završetku osmoga ispratila u srednju školu. Naš prostor susreta bila je nastava hrvatskoga jezika što znači da smo se vidjeli i surađivali tri do četiri puta tjedno, uzimajući u obzir i jedan dvosat. Ukupno gledajući satnicu i raspored, češće nego u drugim nastavnim predmetima.

Već prvih dana petoga razreda – koji je obilježen prelaskom iz razredne u predmetnu nastavu te za sve učenike predstavlja određen izazov: novi prostor, novi ljudi, nova organizacija nastave – posjetila me je dječakova majka kako bi me upoznala s kakvim se poteškoćama susreće njezin sin (za potrebe ovoga teksta ime mu je Lovro).

„S nekim osobama, pa tako i s učiteljima, Lovro uopće ne govori. S nekim našim prijateljima i poznanicima, ili članovima šire obitelji također. Sa svojim prijateljima se ne gasi“, tako je otprilike počela majka, s velikom zabrinutošću u glasu i očima.

„Pametan izbor“, odgovorila sam potpuno ozbiljno.

U prvi tren moja se sugovornica lecnula, no već trenutak kasnije obje smo se nasmijale te nastavile razgovor ponešto opuštenije. Bez obzira na smijeh, zabrinutost u njezinim očima nije kopnila.

POKUCAT ĆEMO I NA TA VRATA, ALI NEĆEMO DOSAĐIVATI

„Da, ali hoće li to biti problem? Kako će on na vašem satu?“

„Kao i svi ostali, kako bude mogao i imao potrebu. Svatko ima neku prednost, tu prednost ćemo razvijati; a ono što ne ide, pustit ćemo da miruje i da se razbudi kada za to dođe vrijeme. Pokucat ćemo i na ta vrata, ali nećemo dosađivati.“ 

Bilo je vidljivo da je na trenutak odahnula. No, samo nakratko; brige su očito stizale jedna za drugom.  „Nije da Lovro ne želi govoriti… Želi, ali ne može, jednostavno ne može“, nastavila je. „Ne znam hoće li drugi učitelji to razumjeti…“

„Ne mogu znati za svakoga posebno. No za sebe mogu reći da sam razumjela što mi govorite. Nastojat ću da sve bude u redu. Uostalom, ja sam i nakon ovog razgovora ovdje, možete mi se obratiti ako uočite da nešto nije kako mislite da bi moglo biti.“ 

Suradnja s Lovrinim roditeljima, ponajprije s majkom, bila je redovita i korektna tijekom sve četiri godine. Suradnja s Lovrom još i više; više i stoga što smo se i susretali više.

LJUDI SE PREPOZNAJU PO HUMORU, GLAZBI I – PO TIŠINAMA

Lovrin je razred u pravilu bio suradljiv i ugodan, i to – govoreći općenito, „na razini škole“, a za mene i više od toga: odlično smo se posložili i kvalitetno radili od prvoga dana. Lovro na nastavi nije govorio, samo je slušao. Bio je tijekom petoga razreda jako miran, kada mu se nešto nije svidjelo, nije se mršito ni pokazivao neko osobito neslaganje, a kada je što bilo zabavno ili smiješno, tada bi se nasmiješio, katkad i nasmijao. Doduše, bilo je kasnije razdoblja kada se to donekle promijenilo, ali promjene nisu bile vezane samo uz Lovru, još manje uz naše zajedničke susrete tako da izostavljam tu dionicu da se tekst ne prometne u neku sasvim drugu temu.

Bio je marljiv i odgovoran. Na nastavi je pisao redovito sve što su i drugi pisali, kao i domaće zadaće. Imao je i lijep rukopis, od prvoga do zadnjega dana pisao je pisanim slovima i povezivao slova. To se kod mnogih učenika upravo tijekom razdoblja predmetne nastave promijeni.

Imali smo, Lovro i ja, jedno dodatno razumijevanje, a moj je osjećaj da je to bilo stoga što je znao da sam ga potpuno prihvatila kao osobu i kao učenika, i dopuštala mu da bude upravo takav kakav jest. Vjerujem da je negdje u svojem dječjem srcu znao da se nisam ni u jednom trenutku zapitala Zašto nije drukčiji? (jer, iskreno, i ne znam točno kakav bi to „trebao biti“ „drukčiji“, no s obzirom na određena zapažanja koja su do mene povremeno dopirala, možda bi moglo glasiti nekako ovako: ispravniji, bolji, ili, usklađen s pitanjem svih pitanja – zašto ne govori…).

Međutim, ja se o Lovrinoj „ispravnosti“ nisam nikada zapitala, niti mi je njegovo stanje s govorom bilo za išta što je uistinu bitno, bitno. I osjećam da je to Lovro itekako znao te smo stoga komunicirali i razumjeli se i bez njegova izravnoga govora.

Kada bih učenicima dala zadatak za samostalan rad, u vježbenici ili na radnim listićima, ako bi mu što bilo nejasno, došao bi do mene i prstom mi pokazao na zadatak… Ja bih ga zatim pročitala naglas, potiho, da ne ometamo druge, i zatim mu isto to što piše prepričala, ali ne bih otkrivala korake kako treba riješiti. Lovro bi kimnuo glavom, vratio se na mjesto i počeo pisati odgovor bez odgađanja. I dobro bi napisao. Brzo je povezivao, zaključivao, brzo učio, bio je uistinu inteligentan dječak i zapravo – sve je bilo i više no u redu s obzirom na Lovrin obrazovni napredak.

Bilo je i situacija da bih mu pojasnila zadatak, no kada sam završila, on je i dalje stajao kraj mene. Pogledala bih ga i pitala je li jasno, a on bi odmahnuo glavom, ili bi mi prstom precizno pokazao na određenu riječ u zadatku. Tada bih objasnila tu riječ, a on bi mi potvrdno kimnuo i odjurio na svoje mjesto.

Eto, ako ste se zapitali kako smo „razgovarali“, upravo tako. Ja riječima, a Lovro prstom, očima, kimanjem, i kako mu je već bilo zgodno…

MALA ZADUŽENJA ZA VELIKO SAMOPOUZDANJE

Kada sam napisala da smo imali jedno dodatno razumijevanje, evo na što sam mislila: Lovro je znao što želim a da ja to još nisam ni izgovorila. Posebice to pamtim u petom razredu, dakle, tek koji tjedan, možda mjesec, nakon što smo se upoznali. Na primjer, ako je trebalo zamračiti učionicu, ja to ne bih stigla ni reći, on je već otišao navući zastore. Ako je trebalo razmaknuti zastore, i to bi učinio a da nisam ni izgovorila. Isto je bilo i sa svjetlom, isto o s nekim drugim „sitnicama“ od praktične pomoći. Kako smo s vremenom uspostavili „redare za svjetlo i zastore“ (koji su se brinuli da dobijemo najbolje osvjetljenje odnosno zatamnjenje za kakvu projekciju, ili najbolje svjetlo za ploču, ili za poseban ugođaj na satu recitiranja), Lovro je odmah preuzeo tu ulogu. Imao je i svojega suradnika odnosno suradnicu, a oboje su imali i zamjenike u slučaju da koga od njih nema na nastavi. Ako vas ovo čudi i niste sigurni da treba uspostavljati takva redarstva, samo ću kratko napisati: nemojte ih uspostavljati.  

Moje je iskustvo da takve uloge donose neophodan red i stabilnost u učionicu, a ima učenika koji ih i osobito rado obavljaju. Kao na primjer Lovro. I to i prije negoli sam o tome trebala uopće progovoriti. Osobito u dobi od deset ili jedanaest godina, hitao je to napraviti, to mu je bilo bitno, jer je time pokazao svoju snagu, pronicljivost, spretnost. Uz to, Lovro je imao vrlo razrađenu finu motoriku, koliko sam to mogla uočiti na nastavi koju vodim. Nije mogao recitirati pjesmu napamet, ali sudjelovao je da pripremi najbolju moguću pozornicu na kojoj će drugi recitirati dok će ih on slušati. I to je bilo dovoljno.

Kako je vrijeme odmicalo, godina po godinu, počelo se događati da mi se obrati i verbalno. Bilo je to u trenutcima kada su učenici o nečemu razgovarali odnosno raspravljali, a osobito kada smo se o nečemu dogovarali; jednostavno bi se uključio. Nije dizao ruku, kao drugi učenici, nego bi ispalio, u pravilu kratko, ali redovito ili razumno, ili duhovito, ili oboje. Nisam se naravno nikada ljutila što je „upao u riječ“ jer to i nije bilo neko nametljivo i nadglasavajuće upadanje; bilo je više poput nestašluka i dobacivanja, ali nisam njegovo uključivanje tako kvalificirala, upravo s obzirom na svijest o osobnom izazovu s kojim se taj dječak susretao.

Bila je to naša mala pobjeda na putu verbalne komunikacije, a ne ometanje.

ZAPAŽENE ULOGE MOGU BITI – I BEZ RIJEČI

S drugim je učenicima Lovro razgovarao, i na nastavi (na primjer, ako su radili ekipno, pripremali nešto), i na hodnicima. Sudjelovao je u svemu u čemu su i drugi učenici sudjelovali, pa i u dramatizacijama teksta. Imao je pritom vrlo zapažene uloge bez riječi.

U jednom je razdoblju, a možda se to i još koji put ponovilo (nisam više potpuno sigurna), doživio određenu krizu vezanu uz školu, no ona nije imala veze s nastavom hrvatskoga jezika (za koju sam neposredno odgovorna), nego s nekim drugim faktorima o kojima, kako sam već spomenula, za sada ne bih govorila (jer otvara nove, opsežne teme).

Ukratko, učenici sa selektivnim mutizmom ne bi smjeli biti, s obzirom na tu svoju odrednicu, shvaćani kao izvor nemogućnosti ili poteškoća u svojem obrazovnom ili bilo kojem drugom razvoju i napretku; stanje u kojem ne uspijevaju verbalno komunicirati sa svojom okolinom odnosno dijelom svoje okoline ne bi smjelo biti uzrok nesavladivih prepreka ni za njih, dok uče i razvijaju se, ni za profesora koji vodi nastavu, ni za sâm tijek nastave, ni za – zapravo – išta vezano uz školu i nastavu.

Kako sam već napisala govoreći o iskustvu s učenicima kojima je utvrđena disleksija ili disgrafija, uvijek postoji način. Gdje ima volje, ima i načina, drevna je i istinita izreka. Ako su jedna vrata pritvorena, život je postavljen tako da on ta vrata i ne gleda, uvijek buja i razvija se kroz ona vrata koja su otvorena. Kako s disleksijom, tako i sa selektivnim mutizmom.

Pa je upravo tako bilo i pri mojem susretu s Lovrom. Život je činio svoje, a mi smo mu pomagali.

Sve vezano uz Lovru, kao osobu i kao učenika, pamtim samo u lijepom i poticajnom svjetlu, drago mi je da sam ga upoznala i da je obogatio moje spoznaje i moj život, a nakon svega što sam doživjela i vidjela, vjerujem da će biti vrlo uspješna osoba čega god da se prihvati. Njegov put u srednjoj školi i vijesti koje mi povremeno stižu, to već i potvrđuju.

PRIČEKAJMO DA SE OTVORI PROSTOR DA UGLEDAMO ŠTO JESU

U jednom je školskom mjuziklu Lovro svirao saksofon (odnosno, „pravi Lovro“ jedan drugi, također sjajan instrument – iako, svi su instrumenti sjajni; ali neka ovdje za nas bude saksofon). Tada je zabljesnuo u toj, za mnoge, neviđenoj situaciji; bio je u potpunosti svoj na svomei bio je osobit užitak svjedočiti tomu trenutku.

Takvi trenutci dođu kao dodatna potvrda onomu što već znaš.

Istina, ima osoba koje u istim tim trenutcima ne vide baš ništa posebno vrijedno, ne vide ni u saksofonu, a ni u tome da je netko tada svoj na svome. Jednostavno, nemaju radare za takvo što i tu se otvara vječno pitanje ima li mjesta za nadu odnosno mogu li im se ti radari ikada aktivirati, kao i drugo, također vječno pitanje, je li najbolji izbor da rade upravo u školi.

Ono što zasigurno znam: Poučavajući djecu i mlade ljude, moramo u svakome trenutku biti svjesni da učionica nije dovoljno razvijeno okružje da naši učenici uspiju pokazati sve što mogu i sve što jesu. Zato uvijek imajmo, ne malu, nego veliku, i zatim još malo veću, dozu zadrške prije negoli za nekoga kažemo: Jadan, kako će on… ili On nije ni za što. To što ja ne vidim da netko u mojoj učionici jest „za nešto“ odnosno vidim da nije „ni za što“, zapravo bi trebao biti moj problem koji ne bih trebala dijeliti sa svijetom. A u pravilu se postavlja upravo suprotno. I učenik pritom dobiva onu najgoru i najotrovniju dozu razaranja samopouzdanja te, ako u svojoj okolini ionako već nema odgovarajuću potporu, odlazi s uvjerenjem da – nije ni za što. Pa šteta što je uopće dolazio u takvu školu…

Nerazumijevanje je još uvijek uvelike zastupljeno i po pitanju rada s učenicima s individuliziranim pristupima, a još više po pitanju uključivanja učenika s dodatnim potrebama. Katkad je učiteljima uistinu teško, pa i nemoguće, jer nemaju dovoljno ni uvjeta, ni snage, ni potpore za sve ono što se pred njih postavlja. No u mnogim situacijama nije toliko do uvjeta i snage koliko je do nerazumijevanja, pa i neznanja.

A ono se naravno može otkloniti i pretvoriti u svoju suprotnost. Uz uvjet da ipak postoje i određeni radari.

Na kraju, kao što kaže francuski pjesnik i pripovjedač Anatole France: „Devet desetina obrazovanja je ohrabrenje.“ Da bismo nekoga ohrabrili, moramo u njemu vidjeti i ono što on možda još ne vidi u sebi. A i za to je potrebna smionost i ustrajnost. Ulozi su veliki, ali veliko je i zadovoljstvo postignutim.

■ NAPOMENA ■ piše i fotografije: Snježana Mostarkić, suradnica Školskoga portala ■