Stara je, pomalo i ishabana izreka: Bit će ti onako kako si sâm napraviš. – Ako je, kako se zna dogoditi, nemilosrdno izgovorena, s određenom dozom nadmoći ili i podsmijeha, tada zasigurno nikomu ne može dati ni dašak, a kamoli vjetar u krila. No, u svojoj je osnovi prilično vjerodostojna…

Svatko od nas bira svoj put, onaj doslovni, na ulici, u šetnji, na putovanju; kao i onaj preneseni, životni… Okolnosti u kojima živimo i djelujemo mogu biti prepreka, a mogu biti i poticaj. Pritom bi bilo dobro da smo – u tome moru idejâ, zahtjevâ i mogućnosti kojim smo svakodnevno zapljusnuti – ponajprije dobri saveznici samima sebi.

Kako postići zdravo savezništvo sa samim sobom, neke bi naznake, ili i potvrde prethodnih  spoznaja, mogao dati i tekst u nastavku.

Savjetnica u obrazovanju i suradnica portala TES Jo STEER govori kako prepoznati zamke uma i izmaknuti im da nam nepotrebno ne uništavaju mala i velika zadovoljstva dana. Osobito ako prepoznamo da, jednom ustaljeni i razgranati, takvi obrasci razmišljanja mogu dovesti i do težih posljedica po dobrobit i zdravlje – ne bismo im trebali pružati veće šanse da se dublje ukorijene i trajnije nastane. Jer, ima i drugih izbora, pa čemu njegovati one koji nas miniraju? Pročitajte u nastavku.

Poučavanje i rad u školi i prije su bili stresni poslovi, a stalne promjene u proteklih nekoliko mjeseci, kao i porast neizvjesnosti, za velik su dio učitelja povećali osjećaj potištenosti ili uznemirenosti. S tim su povezane i neke navike uma koje svojim štetnim utjecajem  pojačavaju takve osjećaje.

Ako želimo smanjiti utjecaj nepovoljnih okolnosti i povećane napetosti, bilo bi dobro  prepoznati, a zatim se i suočiti s tim „zamkama uma“ kako bismo ih locirali te zaobišli; ili se barem iz njih izvukli ako su nas već uhvatile u svoje zupčanike.

Ovdje ih je pet na koje danas želimo uputiti.

RAZMIŠLJANJE UTEMELJENO NA PRINCIPU „SVE ILI NIŠTA“

Taj princip razmišljanja često izgleda ovako:

A] Bravoo! To je fantastičan preokret u svijet ispunjenosti, humanosti i životno neizostavnih vještina! Oduševljena sam…

B] Pa to je smak svijeta! Brzo u skloništa!! Zašto nemamo skloništa??

Osim što su takvi pogledi na svijet u pravilu neutemeljeni u stvarnosti, razmišljanje u krajnostima poput upravo navedenih pojačava osjećaje vožnje u emocionalnom „vlakiću smrti“. Oni koji se osjećaju loše, osjećat će se još gore; oni koji se osjećaju nadrealno superfantastično, osjećat će se još nadrealnije i superfantastičnije.

Posljedica toga je da takve misli mogu dovesti do generalizacija ili pak trpanja samih sebe u ladice, odnosno do toga da sebi ili drugima lijepimo etikete kao što su sposoban i nesposoban, slaba i jaka, pobjednici i gubitnici.

Umjesto toga, bilo bi nam bolje da se prisjetimo da nismo baš ništa od toga, nego smo jednostavno – ljudi; i stoga mnogo kompleksniji i savršeniji od svega nabrojenoga.

ZATOČENOST U „SOBI JEKE“

Recimo da ste odlučili da vašoj školi / školstvu / zemlji / svijetu – nema spasa, što je, naravno, vidljivo iz dana u dan u svemu što susrećete, čujete, čitate i gledate. 

Sve dok postoje dokazi koji potvrđuju upravo tô vaše uvjerenje, zapitajte se gledate li ujednačeno i iskreno „obje strane medalje“. Može li se dogoditi da zanemarujete ili podcjenjujete sve ono što proturječi vašemu stavu?

Bilo bi dobro pripaziti na to, osobito kada ste na mreži. Jako je lako ostati zaglavljen u „sobi jeke“ u kojoj ćete čuti samo ona mišljenja koja pojačavaju ono o čemu već razmišljate i u što vjerujete.

Na nama je da otvorimo svoj um kako bi mogao razabrati što uistinu jest umjesto onoga što bismo željeli ili što zamišljamo da jest.

EMOTIVNE PROSUDBE

Kada nama zavladaju snažne i nerasvijetljene emocije, događa se da naš um zahvaća   stvarnost kroz prizmu tih osjećaja, bez obzira na to u kojoj smo se situaciji uistinu našli; jedan od učestalijih primjera takva percipiranja stvarnosti jest i ovakav tijek misli i zaključivanja: Osjećam strah… Znači – to je opasno.

Iako je bitno znati slušati svoje unutarnje poticaje i doživljaje, osjećaj je katkad samo to – osjećaj (kao u izreci imam osjećaj). Ne mora značiti da je upravo tako.

Ako se ne snalazite sa svojim osjećajima, postoje različiti načini kako im pristupiti. Ono što sam ja učinila, bilo je istraživanje u obliku meditacije; one su dostupne na mnogim mjestima, pa i na YouTubeu. Meni je taj način uistinu pomogao suočiti se s nelagodnim osjećajima, razmotriti ih i upoznati tako da moje ponašanje, s obzirom na emocije, više nije reaktivno.

Osjećaji se mogu prepoznati i kanalizirati i na druge načine, i u različitim duhovnim praksama, primjerice u molitvi, kao i u razgovorima s bliskom osobom, s osobom u koju imamo povjerenje i znamo da nas razumije, uključujući naravno i stručne osobe za koje prepoznajemo da im se možemo i trebamo obratiti.

S osjećajima se također susrećemo pri različitim postupcima stvaranja i izražavanja u brojnim oblicima umjetnosti ili pri drugim stvaralačkim djelatnostima, koje mogu biti i potpuno „svakodnevne“ i „obične“.

Ono što valja imati na umu, bitno je obratiti pozornost na svoje osjećaje, susresti se se s njima, razumjeti ih i prihvatiti. Tako ćete izbjeći ili barem smanjiti mogućnost da netko manipulira vašim postupcima ili odlukama služeći se pritom vašom senzbilnošću i osjećajnošću, kao i mogućnost da sami upadnete u procijep loših prosudaba, osuda i preranih zaključaka.

PRERANO DONESENI ZAKLJUČCI

Uzimajući u obzir uredbe i preporuke koje vlada uspješno (ili neuspješno) donosi u vezi s pandemijom i njezinim utjecajima na rad škola, predviđanja loših i kaotičnih situacija u budućnosti potpuno su razumljiva.

Ipak, prisjetite se da još uvijek niste čitač tuđih misli, niti proricatelj budućnosti te da baš nikomu nije ni od kakve koristi ako se zakopate u rovove ciničnosti ili zaglavite u isključivo pesimističnim predviđanjima i na njima zasnovanim odlukama.

„TREBANJA“ I „MORANJA“

„Trebala bih biti bolja u poučavanju od kuće, na Zoomu, u održavanju kontakata, na Twitteru, u vježbanju, u planiranju, u kreiranju materijala, u svladavanju novih alata, u nošenju sa svim izazovima dana, u svim zahtjevima, na poslu, kod kuće, danju, noću, trebala bih, stići više, napraviti bolje, na Googleu, na daljinu, u učionici…“

Uistinu se previše služimo riječima „trebalo bi“ („trebala bih“, „trebao bih“), kako bismo – „namlatili“ sami sebe.

A sada nam je, više nego ikada, potreban upravo suprotan pristup. Nužno je da budemo blagi, suosjećajni i konstruktivni – prema sebi.  

Možda bismo taj sklop „trebala bih“ / „trebao bih“ mogli upotrijebiti u kvalitetnijoj rečenici. Primjerice, što kažete na nešto ovakvo:

„Trebala bih raditi stvari korak po korak; svakoga dana po jednu.“

„Trebao bih sebi dopustiti da osjećam upravo to što osjećam, bez ispravljanja i dorada;  bilo koji osjećaj, dobar je osjećaj jer je moj i meni vrijedan.“

„Trebala bih napraviti koliko mogu i najbolje što mogu i znati da je to dovoljno.“

Tekstove o bliskim temama možete naći i na sljedećim poveznicama:

■ Učitelji su često suočeni s nedostižnim očekivanjima zbog kojih se osjećaju kao da su osuđeni na neuspjeh

■ Zašto je u učiteljskom poslu iznimno bitno postaviti granice prije negoli postanete žrtva poziva

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ tekst je mjestimice proširen i dopunjen s obzirom na izvornik, a poveznica se nalazi na kraju ove napomene ■ autorica engleskoga teksta: Jo Steer, bivša ravnateljica, sada savjetnica u obrazovanju■ UJEDINJENO KRALJEVSTVO: TES – The Times Educational Supplement – najveća mrežna zajednica međuučiteljske potpore na svijetu koja dopire do više od 13 milijuna korisnika ■ izvornik: www.tes.com ■ photo by Shutterstock  ■