„Taj se učenik igrao mojim živcima, no čvrsto sam odlučio uključivati ga u rad koliko god je to moguće i ne provoditi osobito stroge disciplinske mjere, barem ne više od onoga što je nužno. Međutim, zbog bolesti sam jedan dan morao izostati s posla. Kada sam idućega jutra došao u učionicu kako bih uzeo učeničke radove nastale prethodnoga dana, na vrhu odloženih papira dočekala me poruka kolegice sa zamjene.“

Što se dalje dogodilo, pročitajte u nastavku, u članku koji potpisuje učitelj i autor Trevor Muir.

Članak The Secret To Working With Helicopter Parents objavljen je na mrežnim stranicama Trevor Muir.

Jednom sam imao učenika imenom Chris koji se ušuljao u učionicu kada ondje nije bilo nikoga i jakim industrijskim ljepilom zalijepio vrata svih ormara i ormarića kao i sve ladice. Industrijskim ljepilom! Ne govorimo raznoraznim superljepilima namijenjenima širokoj potrošnji ili samoljepljivim sličicama kojima su se djeca sklona igrati.

Usred nastave, zajedno sa svojim prijateljima valjao se od histeričnoga smijeha kada sam, pokušavši otvoriti ormarić, ostao s ručkom u ruci. Meni nije bilo do smijeha. (Gledajući unatrag, vjerojatno je bilo izrazito smiješno.) No, ne i tada kada se dogodilo.

Chris je također običavao skrivati hranu po raznim manje pristupačnim dijelovima učionice koja bi skrivena stajala danima dok se učionicom ne bi počeo širiti teški miris pokvarene hrane. Svako toliko pronašao bih prokislo čokoladno mlijeko na polici s knjgama ili pljesniv kruh iza posude s cvijećem.

Chrisova je omiljena igra bilo probijanje granica – ispitivao je koliko puta može prekinuti nastavu prije negoli izgubim živce. Nekoliko sam mjeseci uspio zadržati mir dok je na svojem prijenosnom računalu stvarao zvukove puštanja vjetrova ili uzvikivao psovke kada bi razred utonuo u rad i tišinu. Katkad bih mu se obratio pred drugim učenicima u razredu, a znao sam ga pozvati i u hodnik kako bismo porazgovarali o njegovu ponašanju te bi se zatim vratio svojim zadatcima.

Takvi su razgovori bile žurne nezaobilazne mjere, a poboljšanje njegova ponašanja nikad nije dulje potrajalo.

Prijelomni trenutak

Taj se učenik igrao mojim živcima, no čvrsto sam odlučio uključivati ga u rad koliko god je to moguće i ne provoditi osobito stroge disciplinske mjere, barem ne više od onoga što je nužno.

Međutim, zbog bolesti sam jedan dan morao izostati s posla. Kada sam idućega jutra došao u učionicu kako bih uzeo učeničke radove nastale prethodnoga dana, na vrhu mojih papira dočekala me poruka kolegice koja me mijenjala. Obično poruke koje nam ostavljaju naše zamjene daju sažetak rada s učenicima odnosno cijelim razredima, a često u njima piše i nešto lijepo, poput: „Sjajna ekipa. Zovi me i idući put, bit će mi drago.“

Poruka koja me taj put dočekala nije bila jedna od takvih.

U poruci je pisalo (sve velikim slovima): OVO JE NAJGORA SKUPINA UČENIKA KOJE SAM IKADA VIDJELA. RASPLAKALI SU ME. KAKAV SI TI TO UČITELJ?

Ajoj…

U poruci nije bilo broja telefona tako da sam mogao pretpostaviti da kolegica nije željela povratak u moju učionicu.

Pročitavši poruku, obuzela me ljutnja spram mojih učenika kao i odlučnost da ću od njih zatražiti objašnjenje. Tako da prvo što sam ih toga jutra pitao bilo je što se to dogodilo jučer tijekom zamjene. Djeca su bila neobično tiha i međusobno su se pogledavala sve dok jedan dječak nije progovorio rekavši da su se ponašali donekle nemirno.

„Donekle nemirno“ ne bi dovelo do poruke koju sam upravo primio od učiteljice na zamjeni – rekao sam. – Što se dogodilo?

Konačno, postupak discipliniranja učenika

Nakon ponešto istraživanja, otkrio sam da je Chris sakrio na daljinu upravljan uređaj za produkciju različitih zvukova (on je naravno odabrao puštanje vjetrova) te je – kad god bi razred utihnuo prepuštajući se radu – aktivirao uređaj odnosno zvukove. Kada bi učiteljica upitala tko to radi, učenici bi prasnuli u smijeh. Što je bila više uznemirena, djeca su se više smijala. Na koncu se više nije mogla suzdržati i napisala mi je onu poruku.

I tako je mojemu strpljenju po pitanju Chrisova ponašanja došao kraj. Osobno sam ga ispratio do ureda ravnatelja i napisao prijavu s predloženom kaznom. Rekao sam mu da se nedostatak poštovanja za mene i druge učenike u razredu više ne može tolerirati te da je dobrodošao natrag kada bude spreman ispričati se meni, učenicima iz razreda te učiteljici koja je jučer bila na zamjeni.

Razgovor s učenikovom majkom

Tijekom popodneva, dok sam pripremao nastavu za iduće dane, primio sam poziv iz prijamnoga ureda u kojem mi javljaju da imaju na vezi Chrisovu majku koja bi željela razgovarati sa mnom. Pomislio sam: „Odlično, vjerojatno želi danas nakon nastave dopratiti Chrisa do učionice kako bi se ispričao. Upravo onako kako bi i moja majka učinila sa mnom u takvoj situaciji.“

Stoga sam se javio na telefon spreman pokazati svoju dobronamjernost i omogućiti Chrisovoj majci da se ispriča zbog ponašanja svojega sina.

Umjesto toga, začulo se: „Gospodine Muir, što si vi umišljate tko ste vi? Chris mi je poslao poruku u kojoj piše kako više nije dobrodošao na vašu nastavu i kako ga mrzite. A zbog čega, glupe šale? Sutra ću se naći s vašim nadređenim i zatražiti Chrisov premještaj u drugi odjel jer ovo je neprihvatljivo.“

I… škljoc. Veza se prekinula.

Ostao sam zapanjen. Kako je ta osoba mogla prekinuti vezu učitelju svojega sina? Zašto me barem nije pitala zašto je njezin sin kažnjen? Zar uisitinu vjeruje da ja mrzim njezina sina i da ga tjeram sa svoje nastave? Sad za ozbiljno… poklopila mi je slušalicu?

Jesu li stereotipi o roditeljima istiniti?

Bio sam ljut i osjećao sam da to što se dogodilo potvrđuje sve stereotipe koji se vezuju uz današnje roditelje. Da su sitničavi, priljubljeni uz svoju djecu, ustrajno rade protiv učitelja dok pokušavaju raznijeti u komadiće svaku, i najmanju prepreku na putu s kojom bi se njihovo dijete trebalo suočiti. Moje se ogorčenje idućega dana dodatno povećalo nakon što se majka obratila ravnatelju tražeći da joj se ispričam zbog svojega postupanja prema njezinu sinu, i da to moram učiniti osobno, licem u lice.

Nastavit će se.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ tekst je mjestimice uređen i prilagođen, a poveznica na izvornik nalazi se na kraju ove napomene■ Trevor Muir, učitelj i autor knjiga iz područja obrazovanja među kojima su The Collaborative Classroom i The Epic Classroom ■ SAD: Trevor Muir – mrežne stranice autora i učitelja Trevora Muira ■ izvornik: trevormuir.com  ■