Tko voli čitati, ne treba mu poseban nagovor da pristupi knjižnici ili polici s knjigama. Knjiga je za dijete ponajprije taktilni predmet. Djeca se s njom mogu upoznati već u najmlađoj dobi. Bez obzira na to što još ne poznaju slova, zabavno im je prevrtati knjigu po rukama i pokušavati ju otvoriti ili listati. Čine to već i u onoj dobi kada im pozornost još nije usmjerena ni na slike i crteže.

Kako rastu, djeca sve pažljivije otvaraju knjige, sve nježnije okreću stranice i sve snažnije ih poštuju (i prešutno) shvaćajući njihovu vrijednost i velike svjetove koje im one čine dostupnima.

Čarolija čitanja                                               

Naravno, ako su tako naučena. Ako postoji  iskreno poštovanje i prepoznavanje vrijednosti u knjigama i u onima u čijem okružju djeca žive, taj će se odnos neposredno i dugotrajno prenijeti i na djecu.

U nekom trenutku djeca počnu zapažati slikovnicu kao predmet kakav zapravo jest – onaj namijenjen čitanju. Privlače ih slova, nastoje ih odgonetnuti, ali još uvijek nisu potpuno uspješna u tome. Zato, gledajući slike, pričaju sama sebi vlastite priče na temelju onoga što vide pred sobom, u stvarnosti ili u mašti. Duboko zalaze u daleke svjetove „nestajući“  iz stvarnosti koju u tim trenutcima dijele sa svojim ukućanima, braćom i setrama ili vrtićkim prijateljima. Možete ih i zazvati, neće vas čuti… Baš kao svi pravi čitači.  Jedina je razlika: ulaze u čaroliju čitanja i prije negoli potpuno razabiru i prepoznaju slova. Ali tu barem vidimo vrlo jasno: slova nisu cilj, slova su sredstvo. I zato im nemojmo davati preveliku ulogu u djetetovoj dobi u kojoj takvu ulogu još ne zalužuju.

Prepuštanje dodiru slikovnice ili knjige, prepuštanje mašti  bez obzira na prepoznavanje i sricanje slova, dobar je put do budućega snažnog i trajnog prijatelja knjiga i čitanja.

Ne tjerajmo djecu da počnu čitati prerano – poštujmo individualni  put djetetova razvoja  

Koliko smo često vidjeli da dijete „čita“ knjigu okrenutu naopako?  I nema baš ništa loše u tome, ne treba ga ispravljati i okretati na „pravu stranu“ jer u toj dobi sve su strane prave.

Ne prekidajmo ga u njegovu ili njezinu stvaranju priče; ako je knjiga poslužila svrsi – da priča poteče i ugleda svjetlo dana – poštujmo to više negoli činjenicu kako je knjiga okrenuta u rukama.

U članku Tjeramo djecu da čitaju prerano, prebrzo i previše, koji je također objavljen na stranicama Školskoga portala, možete pročitati o tome koliko štetnih posljedica donosi „potreba“ roditelja, skrbnika pa i pojedinih učitelja (odgojitelja) da njihov štićenik, sin ili kći što ranije počne raspoznavati i sricati slova.

U takvoj percepciji dječjega razvoja, nije dovoljno što je djetetu knjiga u rukama i što je ono njome aktivno zaokupljeno, već mu se jedan dalek i apstraktan sustav nastoji približiti u svoj njegovoj, tada još teško dokučivoj poopćenosti te se dijete nastoji potaknuti da ga i usvoji iako psihički i kognitivno na takvo što ono još nije spremno. Ako su zahtjevi striktni, pa na određen način i nasilni (ne misli se pritom na fizičko nasilje, nasilje u takvu postupanju u pravilu je vrlo suptilno i u najboljoj namjeri), to može, a vjerojatno i hoće, izazvati dugotrajne i često teško uklonjive posljedice, da dijete primjerice brzo pro-čita (usvoji slovni sustav i povezuje slova/glasove u riječi) s obzirom na svoje vršnjake, ali da isto tako brzo izgubi volju za čitanjem, da čita s poteškoćama u razumijevanju ili i sricanju, da ima odbojnost prema daljnjim koracima u čitanju, i mnoge druge posljedice. (Potražite članak i ovdje.)

A zapravo je jedina stvarnost da će neka djeca početi čitati ranije, druga kasnije, kao što će jedni prve korake napraviti ranije, drugi kasnije. I to je u redu, to upravo tako i mora biti. Na roditelju i skrbniku je da poštuje taj put, i neka ga nimalo ne ubrzava.

Mjesto gdje stanuju knjige                        

Knjižnice su pak posebna mjesta, i dobro je da ih djeca upoznaju u što mlađoj dobi – u dobi u kojoj zapravo još nisu ovladala procesom čitanja. Zato mnoge knjižnice imaju dječje odjele u kojima nisu nužno samo slikovnice, knjige i dječji časopisi, nego i igračke, ploče za pisanje, kocke i bojice. U knjižnicama su i dječji kutci posebno uređeni i opremljeni vedrim bojama i maštovitim interijerom u kojima se okupljaju najmlađi članovi i članice da bi im pripovjedačice i pripovjedači čitali ili kazivali priče, pripovijesti, bajke, anegdote i crtice. I recitirali pjesme. A i pjevanje je oblik čitanja u toj dobi.

Knjižnice su uistinu posebna mjesta. Imaju i poseban miris te se već na ulasku može nepogrješivo osjetiti da u tom prostoru stanuju knjige. I ne, ne samo stare knjige – bilo koje knjige. I da, na ugodan način. Ondje stanuju, i ondje se dožive.

Knjižnice imaju i posebnu atmosferu, u njima se govori mirno i tiho, ljudi više nego drugdje poštuju tuđi osobni prostor. Pravo na mir i intimnost.

Knjižnice kao fizičke prostore ne mogu zamijeniti elektronički mrežni portali, kao što ni knjige ne mogu zamijeniti elektroničke knjige. Da, svakako u današnjem vremenu postoje osobe koje vole čitati s ekrana, postoje i ekrani koji su tomu posebno prilagođeni, da ne zamaraju oko, ali bez obzira na sve takve prilagodbe, gledanje u ekran i listanje papira, nikad neće biti isto. Jednostavno, ne stvaramo odnos s pročitanim samo prebiranjem slova, njihovim sricanjem u riječi i stvaranjem umne slike, već, držeći knjigu u ruci, i drugi dijelovi našega tijela na svoj način „čitaju“.

Postoje istraživanja koja potvrđuju da ono što se pročita u tiskanim knjigama, kao i ono što se zapiše rukopisom (olovkom na papir), na potpuno je drukčiji način memorirano od onoga što se čita ili bilježi na ekranu ili tipkovnici.

Prvo vrijeme ima svoj rok i kad se ono potroši, više se ne može nadoknaditi

To je još jedan razlog zašto je u najmlađoj dobi potpuno nepotrebno, a i štetno, smještati djecu pred ekrane – time im uskraćujemo vrijeme neophodno da razviju druge sposobnosti i stvore pretpostavke kojima će – u kasnijoj dobi – računala i tipkovnice doći kao nadgradnja.

A pritom je to prvo vrijeme – nenadoknadivo. Jednom kada se potroši, ne može se vratiti. Iz istoga razloga potpuno je nepotrebno djecu u preranoj dobi i frontalno (svu djecu) učiti, primjerice, programirati, računati na razinama koje im nisu primjerene, pa i čitati tekstove koji su prezahtjevni, preopterećeni apstrakcijama – teško razumljivim pojmovima, teorijama i definicijama; ona u (naj)mlađoj dobi moraju što više stvarati rukama, i baviti se svime što je konkretno, što je u njihovu okružju i u što mogu zahvatiti cijelim bićem. Neki bi autori rekli – onim što je analogno, ne digitalno. Ili – onim što se dotiče i tijela i uma, a ne samo uma. (O tome pročitajte i ovdje.)

Potpuno je analogan i odlazak u knjižnicu.

I, dotiče se – i tijela, i uma.

Pa kada se taj odlazak učvrsti kao stalna potreba, htijenje, iščekivanje i radost, možemo biti sretni da se – bilo u nama, ili u djeci – učvrstio trajan i neopoziv put koji vodi u neočekivano i nikada do kraja obuhvatno, u ono što nije iscrpljivo samo jednim ljudskim životom.

I baš zbog te neiscrpnosti, neočekivanosti i nikad potpune istraženosti, knjižnice su prepune izazova; i stoga – dio one ljepše strane života.

U nastavku pročitajte članak o razlozima zašto djecu povesti u knjižnicu već u najmlađoj dobi koji je na mrežnom portalu The Huffington Post objavila urednica u izdavačkoj kući specijaliziranoj za dječja izdanja Highlights for Children – Christine French Cully.

Naučila sam napisati svoje ime i prije negoli sam ga znala dobro pročitati – iz jednoga jednostavnoga razloga –  imala sam vlastitu člansku iskaznicu za mjesnu knjižnicu.

Bila sam tada još toliko mala da sam se morala popeti na prste kako bih provirila iza prijamnoga pulta i predala knjižničarki ispunjenu prijavnicu. Kada mi je knjižničarka zauzvrat pružila iskaznicu s mojim imenom otisnutim na njoj – a ne, kao do tada, imenom moje majke – osjećala sam se kao da sam upravo dospjela na vrh svijeta. U samo nekoliko mjeseci potpuno sam istrošila svoju novu iskaznicu nezaustavljivo hitajući ususret činjenici da ću na taj način postati doživotna čitateljica.

Prepoznajući ulogu koju je knjižnica odigrala na mojem putu da postanem velikom ljubiteljicom knjiga (s karijerom urednice dječjih izdanja), kad su mi u život ušla (vlastita) djeca, uputila sam se s njima u knjižnicu gotovo isti dan kada su prohodala. Knjižnice su se, naravno, uvelike promijenile, ali moja su se djeca – baš kao i ja – ondje od prvoga trenutka osjećala kod kuće.

Dječja je knjižničarka pristupila, pomogla im izabrati knjige, a i potaknula ih da nekoliko izaberu samostalno.

Knjižnice su u mojem životu odigrale toliko veliku ulogu da ostanem bez riječi kada sretnem obitelji koje ne dijele moje oduševljenje.

No moram vam zato reći i ovo:

Iako su se djetinjstva ponešto i promijenila, djeca nisu.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

A sada slijedi pet razloga zašto je dijete dobro povesti u knjižnicu još danas:

1. Redoviti odlasci u knjižnicu neopozivo potiču djecu da više čitaju.

Čitanje, kako se pokazuje, hrana je za mozak!

Istraživački radovi govore da čitanje istinski potiče razvitak mozga, osobito u dobi do pete godine djetetova života. Kada djeci čitamo, moždane se stanice doslovce uključuju, postojeće veze među njima jačaju, a stvaraju se i nove stanične veze.

Čitanje je ujedno jedna od najsnažnijih aktivnosti u području temeljnih jezičnih vještina i pismenosti, djeci potrebnih za daljnji razvoj i uspjehe.

I ne zaboravimo, čitanje naglas međusobno nas povezuje – čitatelja i slušatelja – na vrlo initiman način. Kada djetetu čitamo naglas, ujedno mu poručujemo: Bitan si. Ovo vrijeme namijenjeno je baš tebi.

2. Odlaskom u knjižnicu, dijete izlažete znatno većem broju knjiga i časopisa negoli biste ih u tome trenutku mogli kupiti.

Naravno, mogli biste dijete odvesti i na dječji odjel obližnje knjižare. I – hoćete.

No ako kod vas, kao i kod većine nas, kućni proračun nije neograničen, dobro je, osobito u određenim vremenima, obuzdati potrošnju. Međutim, u knjižnici možete nagomilati toliko knjiga koliko ste u stanju nositi. Nakon čitanja ih što prije vratite u knjižnicu i odnesete kući novu hrpu.

Nadalje, knjižnica je mjesto „neobveznih otkrića“ – prebirući po njezinim predmetima bez obveze da ih i kupe, omogućuje se djeci da dožive neočekivano. Ne možete predvidjeti što će privući njihova htijenja, ali – što god to bilo – mogu se uputiti na probnu vožnju bez osobitoga rizika.

3. Knjižničarka na dječjem odjelu vaše mjesne knjižnice može djeci preporučiti knjige koje vama ne bi pale na pamet, šireći njihov ukus i obogaćujući razmišljanja i rječnik.

Jedan od mojih mladih čitača bio je nestašan, buntovan mali dječak opsjednut automobilima. Naša je kućna knjižnica bila prepuna knjiga o vozilima za koja sam znala da ih on voli. No njegova ga je dječja knjižničarka uputila na knjigu koju potpisuje Ruth Krauss, autorica poznate slikovnice Veliki i mali – kasnije objavljene pod naslovom I volim te. Nikad mi ne bi palo na pamet da će on tu nježnu, poetičnu knjigu tako duboko i odano zavoljeti zadržavajući ju u sjećanju pa i imenujući svojega omiljenoga punjenoga crnoga medvjedića imenom Velika Crna Ulica po utješnoj završnoj rečenici slikovnice: „Velike crne ulice vole male ulične svjetiljke.“

4. Vrijeme provedeno u knjižnici aktivno je, ne pasivno.

Možda je vaš dojam da je knjižnica sablasno tiho mjesto s mnogo ušutkavanja. No mecene današnjih knjižnica za najmlađe ustrajavaju na aktivnoj ulozi knjiga i časopisa, knjižničara i djece.

Većina knjižnica nudi redovite programe za djecu u kojima priče i bajke postaju stvarnost. (Sjetite se lutaka, kostimiranja i uživljenih pripovjedača.) I često se ta čarolija događa u ugodnim kutovima knjižničnoga prostora u kojima su se djeca zavalila na velike jastuke ili u još veće naslonjače-vreće.

5. Posjedovanjem članske iskaznice, djeca se uče odgovornosti.

Kao posjednici knjižnične članske iskaznice, djeca se uče pažljivo i odgovorno postupati sa stvarima koje pripadaju nekom drugom. Kada dijete preuzme knjigu na vlastito ime, ono se osjeća vrijednim povjerenja. Osjeća i odgovornost. Sve snažnije se osjeća i dijelom zajednice. Djetetova prva članska iskaznica u mjesnoj knjižnici dio je njegove najranije inicijacije.

Stoga – nabavite djetetu iskaznicu za knjižnicu – i naglasite njezinu vrijednost. Snimite fotografiju toga trenutka. Počastite se sladoledom kako biste proslavili.

Ili, još bolje, otiđite kući, udobno se smjestite i – otvorite knjigu.

■ NAPOMENA ■ napisala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ autorica američkoga teksta: Christine French Cully, suradnica portala The Huffington Post, glavna urednica u izdavačkoj kući Highlights for Children ■ SAD: HuffPost (The Huffington Post) – američko novinsko poduzeće i mrežni portal koji izvještava o temama iz različitih područja života, pokrenut 2005. godine; prvo komercijalno digitalno medijsko poduzeće koje je osvajač Pulitzerove nagrade ■ izvor: www.huffpost.com ■