„Potrebna je znatna količina rada i energije kako bi se osiguralo da se trideset i jedan učenik i učenica zabavljaju 100 % vremena. Zadržati takvu vrstu energije nije realno za učitelja. Nije održivo. Međutim, jednako bitno, nije realno ni za učenike.“

Tako piše učitelj i autor Trevor Muir na temu dosade u učionici. Dosadu u svojem članku zapravo poistovjećuje s tihim ozbiljnim radom, dakle onim oblikom rada koji se u suvremenim razmatranjima o poučavanju često uistinu označuje dosadnim, prevladanim, nedostatnim, također tradicionalnim ili ga se na neki drugi način etiketira, a katkad i proskribira zbog neizazovnosti i zastarjelosti.

No takav je rad potreban, kaže autor, i ne smijemo bježati od njega, skrivati se i inzistirati na „vječnoj zabavi i uzbuđenosti“, ne samo iz razloga što to nije potrebno, nego jednostavno iz razloga što to – nije moguće.

Zabavljati učenike svaki sat iz dana u dan, na način na koji bi se zabavili primjerice u lunaparku, ne samo da nije realno za učitelje, nego – nije realno ni za učenike.

Primjeri koje autor uvjerljivo niže, mogli bi se, najkraće, sažeti ovako: Učiteljice i učitelji, ne možete konstantno biti loptica-skočica; potrebno je, i korisno, ne samo za vas, nego i za vaše učenike, da katkad sjednete i samo ih – promatrate – kako tiho rade i istražuju.

Ako želite saznati više, slijedi u nastavku.

Tekst U redu je da se vaš razred katkad dosađuje objavljen je na mrežnim stranicama autora i učitelja Trevora Muira.

Prve godine poučavanja moj je glavni cilj bio učiniti svoje učenike sretnima. Kako bih to postigao, nastojao sam biti izvanredan… na sve načine.

Biti zabavan. Napraviti ono osobito rukovanje sa šestero različitih učenika istodobno. Održati večeri (ili jutra) poezije u mjesnoj kavani za učenike kojima držim nastavu materinskoga jezika i književnosti. Poučavati cijele odjele uz škotski naglasak. Puštati na učioničkom audiosustavu Eminemovu listu sa Spotifya kao glazbenu kulisu dok učenici odrađuju svoje zadatke. (Da to učinim danas, većina ih ne bi znala tko je Eminem.)

I – iznad svega – činio sam sve što je u mojoj moći kako bih spriječio da se moji učenici dosađuju.

Razmišljao sam nekako ovako: Ako se učenici dosađuju, prestat ću im se sviđati; a ako im se prestanem sviđati, prestat će im se sviđati moja nastava; a ako im se prestane sviđati nastava, izgubit će poticaj za uspjehom u životu, napustiti školu i završiti ispod mosta uz rijeku (kao beskućnici).

U redu, vjerojatno sam ponešto pretjerao u dramskoj napetosti, ali jesam izjednačavao dosađivanje s nedostatkom volje za uključivanjem i učenjem.

Nastava oslobođena svake dosade nije realna za učitelje.

Uistinu, dosađivanje je bio moj najveći strah i smatrao sam da njihova dosada znači da sam ih iznevjerio. Stoga sam se prisiljavao svaku aktivnost pretvoriti u izazovnu simulaciju ili dinamičan projekt. Često sam ostajao budan dugo u noć pripremajući nastavu. Neprekidno sam pretraživao Pinterest nastojeći pronaći nove načine kako bih začinio prazne zidove svoje učionice. Rijetko, a možda i nikada, da bih sjeo tijekom radnoga dana u školi; stalno sam bio na nogama kako bih uključio i potaknuo svakoga pojedinoga učenika i učenicu u svakome trenutku.

Takav strah i takvo uvjerenje bili su vrlo zamorni. Potrebna je znatna količina rada i energije kako bi se osiguralo da se trideset i jedan učenik i učenica zabavljaju 100 % vremena.

Zadržati takvu vrstu energije nije realno za učitelja. Nije održivo.

Međutim, jednako bitno, nije realno ni za učenike.

Nastava oslobođena svake dosade nije realna za učenike.

Za mene je život velika pustolovina, često izazovna i zabavna. Međutim, plaćanje poreza nije uzbudljivo; ono je, zapravo, prilično dosadno. Stati na benzinskoj i natankati gorivo nije osobito zabavno. Ići k liječniku nije zabavno. Biti na sjednicama uglavnom nije zabavno. Ispravljati učeničke radove nije zabavno.

Istina je takva da život može biti i dosadan.

I to je u redu.

Postoje stvari koje moramo učiniti između tih trenutaka koji su nezaboravni i uzbudljivi, stvari koje plaćanje računa i vođenje psa na pregled k veterinaru čine vrijednima.

Želim što više uzbudljivih, radosnih događaja u svojem životu.

Želim ih i u svojoj učionici.

Međutim, kada mi je postalo jasno da je konstantno održavanje nastave koja je potpuno oslobođena od dosade – neodrživo, da ne mogu više gorjeti na tolikoj temperaturi a da pritom – ne izgorim, shvatio sam da škola ne treba uvijek biti uzbudljiva.

Zabava nije isto što i učenje i, zapravo, neka od najsnažnijih učenja događaju se u trenutcima kada nam je dosadno.

Dosada je u redu.

Nakon te spoznaje, i dalje sam puštao Eminemove stvari sa Spotifya dok su moji učenici radili (naravno, ne zaboravite filter za uklanjanje eksplicitnih sadržaja). I dalje sam mogao uvjeriti 14-godišnjaka ili 14-godišnjakinju da pročita svoje stihove na pjesničkoj večeri. Nemojte ni na trenutak sumnjati da sam na svojim satovima i dalje govorio kao junak iz Hrabroga srca.

Ali, isto tako, moji su učenici sjedili u tišini i istraživali povijest južnoafričkih rudnika dijamanata. I drilali koncepte jednostavnih i složenih rečenica. Rješavali zadatke i pisali provjere dajući mi do znanja jesu li išta naučili na našim zajedničkim satovima. I ja bih sjeo i ispravljao te ispite dok su oni u tišini čitali što im je zadano.

Dopuštao sam svojim učenicima da se dosađuju.

I u tim trenutcima dok su prolazili kroz dosadu znali su da to što uče ima smisla, da će utjecati na njihov život, a ja bih sjeo, naslonio se i bio ponosan na posao koji obavljam – pa i tada kada je pomalo dosadan.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ Trevor Muir, učitelj i autor koji na svojim mrežnim stranicama objavljuje pod motom: Vjerujem da svaki učenik ima potencijal za nešto veliko. I vjerujem da svaki učitelj može biti spreman otključati taj potencijal. ■ SAD: Trevor Muir – mrežna stranica namijenjena dijeljenju ideja i spoznaja vezanih uz poučavanje i rad u učionici ■ izvornik: trevormuir.com ■