„Želim vas potaknuti na razmišljanje o tome što od vaših nastavnih pristupa treba uputiti na vrtnu rasprodaju. Možda previše ocjenjujete jer su vas neprestance upućivali da valja ocijeniti sve što učenici naprave, a to vas iscrpljuje. Ne možete se više iz vikenda u vikend nositi s hrpama bilježnica i učeničkih radova, a usto vas u korak prati naporna sumnja da ocjenjivanje svega i svagda nije ni od kakve pomoći ikomu. I možda je vrijeme da takav pristup prepustite vrtnoj rasprodaji i postanete izbirljiviji s obzirom na to što ćete ocjenjivati.“

Zašto je pojedine nastavne pristupe u određenom trenutku potrebno napustiti, jednako kao što na vrtnoj rasprodaji koju smo sami organizirali prodajemo i ono što nam je nekoć nešto značilo, možete pročitati u novom članku učitelja i autora Trevora Muira.

Članak Ditching Teaching Practices That Don’t Work objavljen je na mrežnim stranicama Trevor Muir.

Nedavno smo u dvorištu naše obiteljske kuće organizirali dvorišnu rasprodaju stvari koje nam više ne trebaju jer je moja žena zaključila da smo „nakupili previše smeća“.

No, kad sam vidio što je sve iznijela na kolni prilaz, ostao sam šokiran!

„Ljubavi, ovo nije otpad! Ne možeš prodati tu sliku! Kupili smo ju u prvoj godini braka!“

„Ne možemo prodati kolijevku! Naša su djeca jedno vrijeme živjela u njoj!“

„Moja daska za daskanje na vodi?? Pa dobio sam ju još u srednjoj školi! Kunem se da ću ju što prije opet staviti u pogon!“

No, moja žena, vječni glas razuma u našoj obitelji, mirno je odgovorila: „Sliku smo kupili prije deset godina. Više se nimalo ne uklapa u naš sadašnji stil. A djeca imaju svoje krevete… kolijevka nepotrebno zauzima previše mjesta. I da, za što bi ti trebala služiti daska? Pa nemamo ni čamac koji bi te vukao!“

I dobro, istina je, ima smisla to što govori.

No mene uz sve te stvari vežu osjećaji, pa i sada kada nam više ne trebaju. Teško je krenuti dalje i rastati se od onoga što nam je jednom služilo, osobito kada uz to vežemo priče iz naših života.

Vrtna rasprodaja nastavnih pristupa

To me je potaknulo na razmišljanje o poučavanju i o napuštanju nastavnih pristupa na koje bi trebalo staviti naljepnicu s minimalnim novčanim iznosom te ih izložiti na dvorišnoj rasprodaji. Dosta je toga u obrazovanju što nam je u nekom trenutku bilo potrebno i korisno, ili je možda bilo korisno dok smo bili djeca, no više nije.

Za mene jedan od glavnih takvih nastavnih pristupa, koji više ne služe kako je možda u prošlosti služio, jest 45-minutno predavanje.

Ono je bilo gotovo neizostavno kada sam ja bio dijete. Iako u pravilu nisam volio sjediti na tim satima na kojima bi učitelj nabrajao pred pločom, to je ono što je za mene bila škola. Od otprilike četvrtoga razreda osnovne škole do završne godine koledža, učitelj je bio isporučitelj znanja, a ja sam ponajviše bio primatelj.

Tako da je i moj početak rada u nastavi bio velikim dijelom utemeljen na predavanju.

I, da budem iskren, prilično sam dobar u tome. Volim dijeliti svoje znanje. Ne predstavlja mi nikakav problem govoriti 45 minuta, osobito kad me zanima ono o čemu govorim. No bez obzira na to koliko uživam u svojim predavanjima dijeleći s učenicima priče i zanimljive informacije, svaki put iznova zapažam: nakon otprilike petnaest minuta djeca se počinju isključivati. Gotovo je nemoguće zadržati njihovu pozornost u duljim predavanjima i stoga je takav pristup gubljenje vremena. A postoje i brojna istraživanja koje će to potvrditi.

Stoga, bez obzira na to što je za mnom povijest duljih predavanja i što sam uz njih emocionalno vezan, morao sam ih se riješiti na vrtnoj rasprodaji.

Pronalaženje boljih rješenja za neučinkovite nastavne pristupe

To je značilo kratiti izravne upute da bi postale što djelotvornije te naučiti kako učenje koje im je potrebno učiniti sažetim te rezerviranim za određene sadržaje. To je također značilo u nastavu uključiti više suradničkih oblika rada te učenja zasnovana na raspravi, više projekata, više učenikova vlasništva, a manje Trevorova/učiteljeva vlasništva nad učenjem.

I znate što?

Učenici su počeli učiti i snažnije se uključivati u nastavu. Nakon što sam otpisao neučinkovite nastavne pristupe, stvorio sam prostor za one koji su djelotvorni. Baš onako kao što prostorije u mojoj kući sada imaju mjesta za nove, svježe predmete koji su nam potrebni.

Želim vas izazvati i potaknuti na razmišljanje o tome što od vaših nastavnih pristupa treba uputiti na vrtnu rasprodaju.

Možda previše ocjenjujete jer su vas neprestance upućivali da valja ocijeniti sve što učenici naprave, a to vas iscrpljuje. Ne možete se više iz vikenda u vikend nositi s hrpama bilježnica i učeničkih radova, a usto vas u korak prati naporna sumnja da ocjenjivanje svega i svagda nije ni od kakve pomoći ikomu. I možda je vrijeme da takav pristup prepustite vrtnoj rasprodaji i postanete izbirljiviji s obzirom na to što ćete ocjenjivati.

Možda lekcija ili aktivnost više nemaju istu djelotvornost kakvu su imali prije, i već ste neko vrijeme toga svjesni te je trenutak da ih umirovite.

Možda ste učionični prostor uredili na određen način prije mnogo vremena i danas vam taj raspored stvara probleme te je vrijeme iskušati nešto drugo.

Možda na vrtnu rasprodaju imate potrebu isporučiti teret koji ste natovarili na svoja leđa pokušavajući biti savršen profesor ili savršena profesorica, a takvo nastojanje jednostavno više ne funkcionira te je vrijeme da energiju koju ulažete usmjerite u nešto korisnije.

Stvaranje mjesta za bolje nastavne pristupe

Smatram da nam se, kao poučavateljima, često javljaju nove ideje i strategije koje bi nam mogle omogućiti bolji rad i postizanje većih rezultata nego što je to sada slučaj, no za njih nemamo mjesta. Da bi se raslo i napredovalo, potreban je prostor, a to katkad znači stvaranje mjesta odbacivanjem nastavnih pristupa i postupanja koji više ne djeluju onako kao što nekoć jesu, ili možda nikad i nisu, a sada to konačno i prepoznajemo.

Stoga evo testiranja lakmusovim papirom koje će vam pomoći odrediti treba li nešto iznijeti na travnjak ispred kuće ili ne:

1.) Potiče li nastavni pristup kojim se služim učenike na učenje?

To je temeljno pitanje. Primarna uloga škole jest da učenici u njoj uče. Oni su u školi kako bi učili bitne sadržaje nastavnih predmeta, socijalne vještine, radnu etiku, stjecati samopouzdanje – stoga naši nastavni pristupi moraju biti usmjereni na to.

Ako vam nešto šapće da ono što radite ili čime se služite više ne služi, prvo se zapitajte kako utječe na učenje vaših učenika.  

Pomaže li ta sjajna spravica, posljednji krik vrhunske tehnologije, mojim učenicima da nauče više ili neoprostivo mnogo vremena trošimo kako bi shvatili kako se njome uopće koristiti?

Moraju li učenici čitati roman koji u okviru lektirnoga popisa poučavate posljednjih dvadeset godina osobito kada vam je dobro poznat noviji roman za koji ste sigurni da bi ga učenici čitali s više oduševljenja, a na temelju kojega ih možete poučiti istim temama i pojmovima?

2.) Imam li i dalje snage za takav nastavni pristup?

Tijekom nekoliko godina učenicima sam dodjeljivao opsežan zadatak da intervjuiraju veterane Drugoga svjetskoga rata te snime dokumentarne filmove ili da se na koji drugi način izraze (u drugim oblicima umjetničkoga izražavanja) o onome što su saznali od veterana s kojima su razgovarali. Nakon što bi radni dio projekta o veteranima Drugoga svjetskoga rata bio priveden kraju, u mjesnom bismo kazalištu održali veliku priredbu na koju smo običavali pozvati cjelokupnu zajednicu kako bi se upoznala s učeničkim filmovima i drugim radovima.

Svaki put događaj je bio veličanstven i u pravilu vrhunac moje nastavne godine.

No jedne godine, baš kad sam htio početi s projektom, moja je žena rodila našu kćer. Odjednom, nisam uspijevao smoći snage i ulagati veliku energiju u tako zahtjevan školski događaj jer sam pola svojih noći probdio ljuljajući djetešce.

Tako da sam ga otkazao.

Moji su učenici i dalje intervjuirali veterane, no umjesto da održimo priredbu, zapisali su priče do kojih su u razgovorima došli i zatim ih elektroničkom poštom uputili veteranima i njihovim obiteljima. Iako to nije bilo toliko velebno kao prethodni događaj, za takav sam rad imao snage. Vrlo je lako učiteljima prenapregnuti i preopteretiti svoje snage u ime učeničkoga napretka i učenja te se na energetskoj ljestvici spustiti toliko nisko da svoj posao više nisu sposobni obavljati kako bi trebalo.

I tada ne samo što vene učiteljeva radost poučavanja, nego jednako tako i učenikovo iskustvo učenja.

Katkad su učitelji prisiljeni u vrtnu rasprodaju uvrstiti i ono što vole. Ne zato što to više nema vrijednosti, jer ja ću uvijek cijeniti i visoko na ljestvici svojih vrijednosti uzdizati sjećanja na veterane Drugoga svjetskoga rata, već jednostavno zato što moramo osloboditi prostor.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ tekst je mjestimice uređen i prilagođen, a izvorniku se može pristupiti na poveznici na kraju ove napomene  ■ Trevor Muir, učitelj i autor knjiga iz područja obrazovanja među kojima su The Collaborative Classroom i The Epic Classroom ■ SAD: Trevor Muir – mrežne stranice autora i učitelja Trevora Muira ■ izvornik: www.trevormuir.com ■