„Shvaćam: vrijeme je ograničeno i teško je opravdati zloporabu i jedne jedine minute u svrhu zabave. Međutim, počinjati sat na takav način nije samo stvar zabave, a – ako ću biti otvoren i iskren – nije mi ni do zavirivanja u privatnost mojih učenika (najiskrenije, ni malo me ne zanima na kojoj su razini videoigre).

No, stalo mi je do toga jer takva rutina znači afirmativan početak nastavnoga sata. Svaki učenik dobije prigodu podsjetiti se na radost koja se događa u njegovu bliskom okružju. U vremenima stalne negativnosti i loših vijesti, dijeljenje radosti je nužnost.“

Članak Starting Class With Good Things objavljen je na na mrežnim stranicama Trevor Muir 1. veljače 2024.

Prvoga nastavnoga dana u novoj školskoj godini nastavu počinjem dobrim stvarima. Pustim nekoliko stihova pripjeva pjesme „Tell Me Something Good“ [Reci mi nešto dobro] i zatim učenicima omogućim trenutak-dva kako bi podijelili nešto lijepo što im se dogodilo u životu.

Uobičajeni odgovori glase ovako:

„Pobijedili smo jučer u nogometu.“

„Moja je mama jučer imala rođendan.“ (Ne znam jeste li zapazili da djeca vole spomenuti majčin rođendan.)

„Za doručak sam imala palačinke s čokoladom.“

„Jučer sam osvojio novi level u videoigrici.“

Drugoga nastavnoga dana učinim isto što i prvoga. Počinjemo s nečim dobrim. Na dan kada  imaju ispit, napravim isto. Dan prije odlaska na praznike, isto. Kada su školska natjecanja, priredbe ili je iz nekog drugog razloga skraćena nastava, isto. Bez obzira na to koliko imamo posla ili što je na rasporedu, uvijek isto – učenici na početku nastave imaju prigodu podijeliti nešto dobro što im se dogodilo.

Razvijamo rutinu kojom uspostavljamo ciljanu kulturu razredne zajednice

To postaje rutinom; učenici znaju da kod profesora Muira nastava počinje na taj način te da će – bez obzira na to radi li se toga dana naporno ili ne, jesu li sadržaj ili način obrade zanimljivi ili dosadni, je li to za njih dobar ili loš dan – tri minute na početku nastave biti posvećene nečemu dobrom što žele podijeliti s razredom.

Kada se gleda izvana, može se steći dojam da to radimo iz puke zabave. Možda bi netko mogao naš početak nastave proglasiti i traćenjem vremena, nečim besmislenim i beskorisnim jer nije povezan s obrazovnim ciljevima i sadržajima. „Kako smiješ od sata koji traje samo 55 minuta oduzeti čak tri minute da biste razgovarali o nogometnoj utakmici ili videoigri??“

Shvaćam: vrijeme je ograničeno i teško je opravdati zloporabu i jedne jedine minute u svrhu zabave. Međutim, počinjati sat na takav način nije samo stvar zabave, a – ako ću biti otvoren i iskren – nije mi ni do zavirivanja u privatnost mojih učenika (najiskrenije, ni malo me ne zanima na kojoj su razini videoigre).

No, stalo mi je do toga jer takva rutina znači afirmativan početak nastavnoga sata. Svaki učenik dobije prigodu podsjetiti se na radost koja se događa u njegovu bliskom okružju. U vremenima stalne negativnosti i loših vijesti, dijeljenje radosti je nužnost. Uz sve to, istraživanje koje je proveo UW Medicine [The University of Washington School of Medicine – Medicinski fakultet Sveučilišta u Washingtonu, nap.] pokazuje kako redovite pozitivno usmjerene izjave imaju mjerljiv utjecaj na čovjekovu „dobrobit, razinu stresa i obrazovna postignuća“.

Oblici zabavljanja koje ste ustalili u nastavi sa svrhom povezivanja učenika nisu trivijalni, nego esencijalni.

Kultura koju razvijamo ukorijenjena je u učeničkom uspjehu

„Dobre stvari“ kojima otvaram sat zapravo su promišljen način postizanja učenikove najveće dobrobiti iz pojedinih obrazovnih razdoblja. Kao i kod mnogih nastavnih metoda, iako na prvu nije uvijek razvidno, postoji red u tom ludilu. Rutina je dovela do uspostave razredne kulture, niza zajedničkih vrijednosti koje povezuju skupinu i stvaraju osjećaj pripadnosti i prožetosti. Kolektivne vrijednosti stvaraju temelje za cjelokupno učenje koje se zbiva na nastavi.

Bez obzira na to tražite li od svojih učenika da na početku nastave podijele nešto dobro iz svojih života, ili ih pozdravljate posebnim pozdravom, ili s njima dijelite slike svojih pasa, ili se dodajete lopticom koja označuje da onaj koji ju drži u rukama može govoriti, ili im – dok ulaze u učionicu – omogućujete da čuju neku njima dragu pjesmu, ili ste posebno odjeveni dok im tumačite određen nastavni sadržaj (o čemu možete pročitati ovdje), ili se služite bilo kojim drugim načinom koji naizgled – izvana – može djelovati neozbiljnim, ali iznutra pridonosi izgradnji kulture razredne zajednice, njezinu povezivanju i prožimanju, znajte da je riječ o dobro uloženu vremenu.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ tekst je djelomice uređen ili prilagođen, a do izvornika vodi poveznica na kraju ove napomene■ Trevor Muir, učitelj i autor knjiga The Collaborative Classroom i The Epic Classroom ■ SAD: Trevor Muir – mrežne stranice namijenjene dijeljenju ideja i spoznaja vezanih uz rad u učionici ■ izvornik: trevormuir.com ■