„Kada planirate nastavni sat koji uključuje raspravu, odvojite koju minutu kako biste odredili  svrhu rasprave i kako biste pronašli način da ju i učenicima učinite jasnom. Razjasnite da je uloga razredne rasprave bolje razumijevanje sadržaja koji uče, ali da postoji i svrha koja nadrasta sâm nastavni sadržaj. Zašto je raspravljanje za njih bitno? Zašto je naporan rad vezan uz duboke razredne rasprave vrijedan njihova uloga umjesto da samo sjede i ne progovore ni riječi?“

Osvrt na predsjedničke izbore u SAD-u Trevor Muir objavio je 25. listopada 2024. u elektroničkom biltenu The Uptick in Mean & Divisive Behavior in Schools [Porast zlobna i razdorna ponašanja u školama]. U taj je osvrt uključio i članak Getting Students to Participate in Class Discussion [Pridobivanje učenika za sudjelovanje u razrednoj raspravi] objavljen je na mrežnim stranicama Trevor Muir 12. travnja 2022.

PRVI DIO ČLANKA MOŽETE PROČITATI OVDJE

Trevor MUIR uvodno piše:

Nije tajna da je razdoblje političke kampanje za predsjedničke izbore u Sjedinjenim Američkim Državama bilo napeto i ispunjeno sukobima. I, znate što?

Djeca to vide.

Načini na koje se odrasli odnose jedni prema drugima na društvenim mrežama, u vijestima i političkim okršajima vidljivi su djeci i mnoga od njih počinju vjerovati da je takav oblik natjecanja i sukobljavanja normalan. A nije. To nije ono na što bi zdrav diskurs trebao sličiti, a posljedicama svjedočimo u učionicama diljem zemlje.

[…]

Ključno je neposredno poučavati učenike kako bi afirmativan diskurs zapravo trebao izgledati. Ako želimo da đaci znaju pristojno komunicirati, sa strpljenjem i s iskrenom željom za razumijevanjem drugoga, tada ih tomu moramo poučiti.

KAKO PRIDOBITI UČENIKE ZA SUDJELOVANJE U RAZREDNOJ RASPRAVI

 […] Raspravljačke vještine mogu se ojačati i poučiti. Zbog toga bi rasprava morala biti jedan od glavnih stupova u učionici. Bilo da je riječ o raspravi s obrazovnim ili društvenim sadržajem, učenici moraju razvijati sposobnost učinkovite komunikacije, a učitelji vrlo ciljano mogu omogućiti da se to i dogodi.

RAZREDNE RASPRAVE MORAJU BITI SIGURNE

Učenici neće – a kada kažem „učenici“, mislim na raspon od polaznika vrtićkih skupina do doktoranada na fakultetima – neće se uključiti u razrednu raspravu ako osjećaju da će biti napadnuti nakon što izraze vlastite poglede. […]

To zvuči jednostavno: samo nemojte ismijati ili posramiti učenika, i okružje je sigurno, zar ne? Međutim, i najmanji izgred može biti dovoljan za slanje poruke kako razred nije siguran za raspravu, a kao posljedica toga razredna rasprava postat će prostor u kojem se učenici plaše zaroniti i doprinositi raspravi na razini dubljoj od puke površine.

Jednom, dok smo raspravljali o romanu koji su učenici pročitali, jedan je dječak neprestance dizao ruku kako bi sudjelovao u raspravi. Nakon što sam ga prozvao već četvrti put, nepromišljeno mi je izletjelo: „U redu, dovoljno smo od tebe čuli za danas. Red je da čujemo i druge.“ Još dok su mi riječi izlazile iz usta, znao sam da je to bilo pogrešno.

Učenik je smjesta spustio ruku, lagano posramljen, a ja sam osjećao kako se raspravljačka energija povlači iz učionice. Nitko više nije htio sudjelovati u raspravi jer su osjećali da bi se i njima moglo dogoditi isto. Trebao sam reći nešto drugo: „Cijenim što se javljaš i što sudjeluješ u raspravi, no hajdemo čuti i druge, da vidimo što oni misle.“ Na žalost, to nije bilo ono što sam rekao i nakon toga je slijedio dugotrajan rad kako bih ponovno izgradio ozračje u kojem se učenici osjećaju sigurno i žele raspravljati.

Za govor pred ostalim učenicima potrebna je hrabrost, osobito ako je riječ o novoj vještini. Moramo stvoriti ozračje koja neće potkapati uložen napor.

Dok kritički razmatramo i promišljamo vlastite postupke, potrebno je razrednu raspravu omogućiti na način da ju i drugi učenici čine sigurnom. Zbog toga prije svake takve rasprave s učenicima ponovim temeljna pravila kojih se valja držati tijekom rasprave, a ona ostaju zabilježena na ploči ili na projekcijskom platnu i tijekom rasprave. Ta pravila mogu biti takva da ih sustvarate s učenicima od samih početaka kada ih pitate koja bi pravila trebali postaviti prije negoli se upuste u raspravljanje te ih kasnije po potrebi zajedno nadograđujete.

• 

PRAVILA ZA RAZREDNU RASPRAVU MOGU IZGLEDATI PRIMJERICE OVAKO:

♦ Kada drugi govore, slušaj s poštovanjem i pozornošću.

♦ Kritiziraj razmišljanja i stavove, ne osobe.

♦ Svatko treba imati prigodu izreći što misli.

♦ Ako ti nešto nije jasno, zatraži objašnjenje.

♦ Uvijek teži međusobnom razumijevanju.

♦ Rasprava nije natjecanje, nego suradnja.

♦ Ako te nešto povrijedilo ili uvrijedilo, nemoj odlagati, odmah progovori o tome.

Dogovorena temeljna pravila nisu nešto što se može mijenjati, njih se svi trebaju držati, i učitelj, i učenici. Učiteljeva je uloga nadgledati da se pravila poštuju, a i da ih sâm učitelj poštuje kako bi nastavno okružje u kojem se rasprava događa bilo sigurno.

RAZREDNE RASPRAVE MORAJU BITI SVRHOVITE

Autentičnost je u srži učeničkoga sudjelovanja u nastavi. Kada se učenici uključuju u rad koji im nešto znači i u kojem vide dobrobit, oni će mnogo više ulagati sebe. Kako biste postigli što uspješnije razredne rasprave, morate pronaći načina učiniti ih vjerodostojnim. To počinje s „utvrđivanjem ZAŠTO“.

Prije bilo koje razredne rasprave nastojte učiniti jasnim zašto bi joj učenici uopće trebali pristupiti. Ako su učenici upravo završili s čitanjem zadanoga teksta i vi ih želite uputiti da o tome porazgovaraju, najprije recite: „Želim da jedni od drugih čujete razmišljanja o tekstu koji ste upravo pročitali kako biste usporedili razmišljaju li drugi učenici jednako kao vi ili se njihovi dojmovi i razmišljanja razlikuju.“

Ta jednostavna uputa otkriva svrhu njihova međusobnoga razgovora. Ne razgovaraju jedni s drugima isključivo zato što se to od njih traži, već razgovaraju s konkretnom svrhom.

Svrha je ujedno motivacijska snaga. Učenici više cijene rad na nastavi kada shvaćaju da on ima vrijednost za njihov život. Zbog toga razrednoj raspravi treba odrediti svrhu i ta svrha učenicima treba biti vidljivom.

Kada planirate nastavni sat koji uključuje raspravu, odvojite koju minutu kako biste odredili  svrhu rasprave i kako biste pronašli način da ju i učenicima učinite jasnom. Razjasnite da je uloga razredne rasprave bolje razumijevanje sadržaja koji uče, ali da postoji i svrha koja nadrasta sâm nastavni sadržaj. Zašto je raspravljanje za njih bitno? Zašto je naporan rad vezan uz duboke razredne rasprave vrijedan njihova uloga umjesto da samo sjede i ne progovore ni riječi?

RAZREDNA RASPRAVA MORA PRIPADATI UČENICIMA

Jednom sam s učenicima prvoga razreda srednje škole poveo raspravu na temu rodne nejednakosti. Stajao sam pred njima i učenici su gledali prema meni dok sam ih pozivao da podignu ruku kako bi sudjelovali u raspravi. Na moju žalost, samo se nekoliko učenika usudilo podignuti ruku da bi govorilo o toj izazovnoj temi. Nakon što je razred čuo stavove dvoje učenika koji su se javili, a to znači da je svatko od njih dvoje govorio desetak puta, rasprava je zamrla. Nisam više čuo nikakva glasa osim glasanja cvrčaka koje je dopiralo izvana. Odlučio sam raspravu odgoditi za idući dan.

Idućega sam dana na početku sata zamolio učenike da na temelju primjerâ iz vlastita života napišu kako vide rodnu nejednakost. Također, zadatak im je bio napisati nekoliko pitanja vezanih uz temu na način da se na njih ne može odgovoriti riječima da ili ne. Nakon što su završili s pisanjem, sjeli su u krug i zamolio sam ih da raspravu vode na temelju onoga što su zapisali. Na početku je vladala tišina jer su čekali da postavim prvo pitanje kojim bih otvorio raspravu, no ja sam im rekao da ću s njima sjediti u krugu i slušati ih, a oni neka sami otpočnu s raspravom. Konačno je jedna hrabra djevojka rekla: „Smatram da nije u redu da djevojke i žene imaju veća ograničenja u odijevanju od muškaraca. Što vi, dečki, mislite o tome?“

Odjednom, kao da su se otvorili svi ispušni ventili i svatko je želio izraziti vlastite poglede, slažući se i ne slažući s upravo izrečenim, tako da su toga dana do kraja nastave sjedili u krugu i raspravljali o rodnoj nejednakosti. Idućega su dana došli u učionici moleći me da i ovaj put imaju raspravu. Ne preuveličavam, doslovce su me molili da ponovno sjede u krugu i raspravljaju. U idućim tjednima i mjesecima, do konca nastavne godine, taj je razred stvorio novu razrednu i nastavnu kulturu utemeljenu na razrednoj raspravi.

Dio njihove uključenosti i zainteresiranosti može se povezati s relevantnošću rasprave, s temama koje su njima bitne i koje smatraju korisnima za svoj život. Međutim, rasprave su bile jednako snažne i kada smo razgovarali o činu iz Shakespearea ili o uporabi intonacije u pjesništvu.

Na dan kada su raspravljali o rodnoj nejednakosti shvatio sam da rasprava mora pripadati učenicima.

VRIJEDNOST OSNAŽIVANJA UČENIKÂ

Kada učenici nadziru vlastiti rad i vode ga u željenu smjeru, bit će mnogo dublje uključeni u taj rad negoli kada je on potpuno pod učiteljskom kontrolom. Istraživanje objavljeno u časopisu iz područja psihologije obrazovanja Journal of Educational Psychology pokazuje da su učenici uključeniji, pa i u mogućnosti postići dublje razumijevanje građe, kada raspolažu svojim radom i vode ga željenim smjerom.

To ima smisla. Prisjetite se vlastita iskustva. Ima li što gore od propisana i strogo određena kurikula: kada smo pod uputama što poučavati, kako poučavati pa čak i kada poučavati? Osjećamo mnogo više strasti i moći kada znamo da nam vjeruju u radu s našim razredima i kada svoje učenike vodimo onako kako smatramo da je potrebno. U redu, svakom je katkad potrebno vodstvo ili uputa, ali također svatko želi raspolagati vlastitim radom te osjećati da mu se kao profesionalcu vjeruje.

Jednako je i s učenicima. Osnaživanje učenika jedno je od najsnažnijih učiteljskih oruđa.

• 

• 

OSNAŽIVANJE UČENIKÂ NIJE LAKO

Ujedno je i jedno od oruđa koje je najteže istinski aktivirati. Prvo, tradicionalni je model ekstremno usmjeren na učitelja. Učitelj planira. Učitelj diktira. Učitelj vodi. To je škola kakvu većina nas poznaje i nije lako promijeniti paradigmu.

Nije lako ni odreći se kontrole. Aktivnosti koje vode učenici, osobito rasprava, mogu biti prilično razbarušene. Učitelj može planirati aktivnosti koje vode prema raspravi, no ako je rasprava uistinu vođena učeničkim angažmanom, već od samoga početka ispunjena je nepoznanicama. Postavlja se pitanje koliko će biti učinkovita. Hoće li postići ciljeve? Hoće li ostati usmjerena na temu ili se raspršiti na sve strane, kako s raspravama često zna biti?

To su utemeljene zabrinutosti i odvraćaju učitelje u trenutcima kada se odlučuju odreći  kontrole nad raspravom.

Bitno je da učitelji budu oni koji omogućuju raspravu, više nego oni koji ju vode kako bi time omogućili snažnu suradnju, istinsku uključenost učenika te stjecanje trajnih znanja.

Sposobnost raspravljanja nije vještina koja se u dvadeset i prvom stoljeću pojavila niotkud. Sadržajni, zdravi i snažni razgovori dio su onoga što znači biti čovjekom. Uvijek su bili i uvijek će biti sastavni dio živoga društva. Bez obzira na to je li tko introvert ili ekstrovert, pripada li lijevoj ili desnoj političkoj opciji, je li računovođa ili grafički urednik, ljudima je potrebno umijeće snažne komunikacije, a potrebno je i zato da spriječi Snapchat, Tik Tok, sms-poruke i Twitter [X] da dokrajče raspravu.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ tekst je mjestimice prilagođen, a  poveznica na izvornik na kraju je ove napomene■ Trevor Muir, učitelj i autor ■ SAD: Trevor Muir – mrežne stranice namijenjene dijeljenju ideja i spoznaja vezanih uz rad u nastavi ■ izvor: trevormuir.com ■

POVEZANI ČLANCI

♦ ŠKOLE I UČIONICE NISU ODVOJENE OD DRUŠTVENIH ZBIVANJA I PONAŠANJA ODRASLIH U JAVNOME PROSTORU ♦ 1. ♦

Djeca vide i preuzimaju ponašanje odraslih u javnome prostoru