„Potrebno je okončati ovu toksičnu kulturu rada u sve dane i sve sate u tjednu. Zašto je još uvijek tabu da kao učiteljica izjavite da ne možete raditi cijeli dan, vikendom ili blagdanom?“ pita Emma Sheppard, suradnica britanskoga portala TES.

O radnom opterećenju u učiteljskome poslu bilo je riječi u mnogim člancima na Školskome portalu. Objavljeni su primjeri iz Sjedinjenih Američkih Država, Australije pa i Ujedinjenoga Kraljevstva gdje su provedena i istraživanja kako radno rasterećenje povoljno utječe na ostvarivanje ishoda učenja i poučavanja ( o tome možete pročitati ovdje ). 

Ako želite saznati više o radnome opterećenju u učiteljskome poslu, kako ga vidi autorica iz Ujedinjenoga Kraljevstva, kao i o odnosu zaposlenih u obrazovnome sektoru prema takvu opterećenju, slijedi u nastavku.

„Ali ovo je velik posao“, sjećam se da su mi rekli na jednom razgovoru za upravljačku poziciju. „Kako to kanite obavljati uz… sve ostale obveze koje imate?“

Sjećam se također kako sam se na to nasmijala (i zagrcnula) – reakcija koju je moja mentorica kasnije komentirala kao onu koja nikako nije najbolji izbor u optimalnom scenariju razgovora za novu poziciju.

Iskreno razgovarajući o svojim profesionalnim postignućima, kako u školi, tako i u dobrotvornoj zakladi koju sam osnovala i vodila na nacionalnoj razini, uzimajući u obzir i činjenicu da sam sve to postigla dok sam bila na porodnom dopustu odnosno dok sam radila u potpunom radnom vremenu skrbeći kod kuće za svoje malo dijete, ostala sam iznenađena da su moje sposobnosti da budem uspješna u velikim poslovima prošle nezapaženo.

Posao nisam dobila. Često sam se kasnije zapitala jesam li trebala osjećati i veće ogorčenje negoli sam ga tada osjećala kao upravo položena žrtva uslijed neosviještene pristranosti u smjeru diskrimnicije u pitanjima materinstva. Posredno je izrečeno da nisam dovoljno dobra za voditeljsku ulogu za koju sam se natjecala jer kod kuće moram održavati na životu svoja dva malena djeteta.

Radno opterećenje: Raditi od jutra do sutra nema nikakva smisla

Dvije godine kasnije, međutim, ono što me u toj priči i dalje pogađa jest ova nelagodna spoznaja: „Nijedan posao ne bi smio biti postavljen tako da zahtijeva toliko sati rada da izvan njega ne možemo imati nimalo vlastita života. Dobro upravljanje i vođenje podrazumijeva da znaš zaposlenicima osigurati najbolju moguću ravnotežu između posla i privatnoga života, bez obzira na to kakve su prirode njihove obveze i interesi kojima su zaokupljeni izvan posla. Rad od jutra do sutra uistinu nema smisla.“

Bilo je sasvim jasno da sam na toj točki razgovora svojim sugovornicima govorila nekim potpuno nepoznatim jezikom: ravnovjesje između poslovnoga i privatnoga očito im nije dolazilo ni na kraj pameti. I, iako je odličan osjećaj donijela potvrda da su moja uvjerenja utemeljena, i nadalje nije bilo ništa manje uznemirujuće gledati nezdrave stavove o radnim opterećenjima u učiteljskom poslu koji još uvijek, bez ikakve bitne promjene, dominiraju u našoj profesiji.

Polovica onih koji poučavaju ujedno su i roditelji. U profesiji u kojoj prevladavaju žene, napetost između radnoga opterećenja i roditeljskih obveza često otvara mjesto komentarima kakav sam i sama dobila na onom razgovoru, a koji je očito bio usmjeren prema diskriminaciji na osnovu materinstva.

No, dok su djeca očit i neizostavan razlog da štitimo svoj privatni život, što je s onom drugom polovicom učiteljica i učitelja, koji nisu roditelji i nemaju taj dio obveza u svojim životima? Zar je pretpostavka osobe koja je vodila taj moj razgovor za posao, da će druge kandidatkinje i kandidati, koji nemaju malu djecu, potpuno opozvati svoja druženja, kućanske obveze ili hobije, putovanja i druga privatna zadovoljstva kako bi udovoljili zahtjevima njihova velikoga posla?

Vrijeme je da zaposlene slavimo kao ljudska bića

Ako čuvari ulaza do upravljačkih pozicija nastave zapošljavati kandidate koji obećavaju prelaziti sve granice i iscrpljivati sve mogućnosti za svoje učenike, koji će napraviti što god je potrebno, i još malo više od toga, te koji će ponosno isticati da mogu raditi poput strojeva ma koliko se toga od njih zahtijeva, tada na upravljačkim položajima nikad nećemo ugledati senzibilne osobe koje su sposobne slaviti i poštivati svoje zaposlene kao ljudska bića. Koje su sposobne uprimjerivati humanost, kao i izvrsnost, svojim učenicima.

Razgovor za posao koji spominjem na početku ovoga teksta dogodio se 2018. godine, pet mjeseci prije negoli je Ministarstvo obrazovanja objavilo svoje Instrumente za smanjenje radnoga opterećenja, glasno potičući školske uprave da se pobrinu za preopterećenost s kojom su učitelji suočeni. Bila je to godina u procijepu između godine 2017. i 2019. u kojima su provedena istraživanja o opterećenosti učitelja, a ona su pokazala da učitelji i voditelji rade u prosjeku od 49,5 do 55,1 sat tjedno. I proteklo je više od godine do trenutka kada je Ofsted (Ured za standarde u obrazovanju Vlade Ujedinjenoga Kraljevstva) uključio odredbe za razumna radna opterećenja učitelja u svoj inspekcijski nadzor u 2019. godini. 

A opet, rasprava o radnim opterećenjima vodi se već desetljećima. Nije nikakva novost da velika opterećenja u učiteljskome poslu dovode profesore i učitelje do toga da ili napuste profesiju, ili dožive teške posljedice po mentalno zdravlje, pa i sagorijevanje na poslu; ili strada njihova radna učinkovitost i profesionalnost te dolazi do spuštanja ukupne razine kvalitete u obrazovanju.

Zašto je i dalje neprimjereno odlučno izjašnjavanje da nećete raditi tijekom cijeloga dana, vikendom i blagdanom, kao ni tražiti od drugih da čine to isto? Zašto toliko mnogo učitelja i upravitelja u obrazovanju ulazi u stanje paničarenja, što nas sve vodi u zabunu da dug i težak rad – koji kao takav postoji na štetu svih ostalih aspekata u našim životima – miješamo s učinkovitim poučavanjem i upravljanjem?

Nakon svega, da se vratim na svoju početnu prispodobu: velika je mogućnost da ono što sam doživjela nije bila nikakva diskrimnacija na principu materinstva, već je to bila toksična kultura rada u obrazovnom sektoru.

Da sam govorila o svojem doktorskom studiju, o sportskim natjecanjima na državnoj razini, o dodatnom poslu u kojem nastaju vrhunski proizvodi iz područja robotike, sasvim je moguće da bi i tada osporili moju sposobnost da na zadovoljavajući način ispunim zahtjeve njihova velikoga posla. Vjerojatno bih i tada bila preskočena u korist kandidata koji namjerno zaobilazi dotaknuti se raznovrsnosti privatnoga života iz straha da bi ta raznovrsnost mogla utjecati na konačnu procjenu je li dovoljno odan i posvećen ulozi za koju se natječe.

Bez obzira na to žele li učitelji i rukovoditelji u sektoru obrazovanja svoje večeri i vikende provoditi s obiteljima, gledati Netflix ili usavršavati vezenje, stavovi i uvjerenja pri natječajima i razgovorima za posao moraju se promijeniti. Trebaju nam upravitelji i ravnatelji koji će poticati razumna očekivanja u radnim opterećenjima, umjesto onih koji postavljaju nemoguće i destruktivne zahtjeve kojima se uvjetuje sve ili ništa.

O toj i srodnim temama možete pročitati i u ovim člancima:

■ Smanjena radna opterećenost učitelja podiže razinu učeničkih postignuća

■ Učitelji rade dva posla odjednom

■ Nedostatak učitelja i profesora pokazuje da ne može svatko obavljati taj posao

■ Ako mu to dopustite, učiteljski posao može preuzeti cjelokupan vaš život

■ Zašto je u učiteljskome poslu iznimno bitno postaviti granice prije negoli postanete „žrtva poziva“

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ autorica engleskoga teksta: Emma Sheppard, učiteljica i voditeljica projekta MTPT (Maternity Teacher / Paternity Teacher)  ■ UJEDINJENO KRALJEVSTVO: TES – The Times Educational Supplement – mrežna zajednica međuučiteljske potpore koja dopire do više od 13 milijuna korisnika ■ izvornik: www.tes.com  ■