Nitko nam ne može donijeti toliko radosti, poticaja ili ushita, niti toliko boli, razočaranja ili osjećaja usamljenosti kao – drugi ljudi. Da, postoje teorije da si „to sve sami činimo“, da nam drugi ljudi ne mogu ništa „ako nismo previše osjetljivi“ [po principu: Ne mari!], ili „nismo previše zainteresirani“ [po principu: Ignoriraj!], ili smo pak toliko produhovljeni da više i ne pripadamo ovomu svijetu, nego se valjda lagano ljuljuškamo na mekim oblacima iznad njega…, i slična velebna zdanja pravilâ i uputâ o životnoj  mudrosti i sretnome životu…

No usprkos takvomu „superuzdizanju iznad drugih ljudi i vlastitih osjećaja“ i „treniranju neosjetljivosti“, zapravo je potpuno normalno, pa i poželjno, biti osjetljiv, doživljavati osobe koje su u tvojoj okolini, imati osjećaje i dijeliti ih s onima koji su dovoljno bliski i suosjećajni da bi te uopće mogli razumjeti.

Uostalom, kakav je to život ako stalno nešto moraš skrivati ili hiniti?

– A mnogi čine – upravo to; i zato stvari postaju kompliciranije od onoga kakvima bismo ih poželjeli u svojoj okolini i svojim životima.

OSJEĆAJI SE POTISKUJU KAO DEŽURNA SMETALA.

Svatko ima svoj put, vjerojatno i svoj teret na tome putu, ima „svoju priču“. Ne bismo trebali biti prestrogi ni prema sebi, ni prema drugima. Lakše je kad imaš razumijevanja i kada imaš snage i pokazati ga. To znači da pobjeđuješ a da uopće i ne misliš o tome. No katkad i ne bi trebalo imati razumijevanja; neke podvale i manipulacije koje te načinju i polako iz tebe izvlače i posljednje zrnce volje, entuzijazma i snage, valjalo bi od sebe „otjerati“, po kratkome postupku.

Društvo i njegovi zahtjevi često previše toga stavljaju pred pojedinca kao „nužnost“ koju valja obaviti u jednome danu. Ili on to stavlja sam pred sebe, da bi održao brzinu i snagu potrebnu za život u društvu koje neprestano ubrzava. Nema se vremena drugoga pogledati u oči, a često ni samoga sebe. Osjećaji se potiskuju kao „dežurna smetala“, umjesto da ih se vrednuje i cijeni kao najveće blago koje imamo, kao vlastite putokaze i dokaze da smo živi i da vrijedimo.

Dok su napori da se postignu „visoki rezultati dana“ u punom jeku, sve što tomu stoji na putu, treba staviti u drugi plan. Male stvari nisu bitne jer – vrijeme je novac, čemu ga trošiti uludo? Bitne su jedino ako ćeš ih slikati za koju društvenu mrežu i time pokazati kako „uživaš u malim stvarima“, jer si „baš super“ ako to činiš. Društvene mreže, uostalom, itekako doprinose tomu o čemu danas govorimo – lažnoj pozitivnosti.

ŠTO NAM JE OSNOVNO SREDSTVO KOMUNIKACIJE – RAZUM ILI OSJEĆAJI?

Društvene mreže najveći su dokaz koliko je čovjek neodvojiv od svojih osjećaja. One žive od osjećaja. One to i ne skrivaju, naprotiv, nude ti unaprijed pripremljene „sličice“ različitih osjećaja kako bi, kao korisnik, mogao poslati poruku „što misliš“ o nekoj temi, tekstu, fotografiji, dosjetci…

Emotikone ili osjećajnike dobivamo ponuđene na paleti, da izrazimo – što o nečemu mislimo… Možemo birati od „običnoga“ sviđa mi se, preko onoga mališe koji grli nekakvo srce [engl. care] – a značio bi potporu ili i zahvalnost, zatim dolazi ljubav [u obliku crvenoga srdašca], čuđenje, i zatim stižemo do tuge i na kraju ljutnje.

Tako je to izredano.

[Eh da, ljubavi i malcu koji grli srce zamijenila sam redoslijed, ali nebitno.]

Dakle, cjelokupan spektar ljudskih osjećaja sa svim njegovim nijansama na toj društvenoj mreži sveden je na šest malih osjećajnika; pa – izaberi.

I, trebam li svratiti pozornost i još jednom naglasiti da je riječ o – osjećajima. Ne o mislima, nego o osjećajima. Kao konačan odgovor u ponuđenoj paleti kojom komuniciramo s drugima, nisu odgovori da ili ne, nisu neke umne ili kognitivne konstrukcije; ništa takvoga. Biraš ponuđeni osjećajnik i njime komuniciraš s drugima. Na toj društvenoj mreži. A i na drugim društvenim mrežama u pravilu isto tako.

I u životu je isto, samo mnogo, mnogo bogatije i istančanije. Ili bi barem trebalo biti bogatije i istančanije. Možda sve manje jest. Zapravo, zasigurno sve manje jest. Zato su društvene mreže toliko i posjećene.

Uglavnom, ključno mjesto u ljudskome životu imaju upravo osjećaji. Ako se oni zanemaruju, potiskuju i krivotvore, to donosi veliku i dugotrajnu štetu, a može donijeti i tragediju.

A upravo se to nerazumijevanje, potiskivanje i zavaravanje svakodnevno primjenjuje, pa i očekuje.

Oblik je takva krivotvorenja i potiskivanja i lažna pozitivnost, vrlo toksična i destruktivna.

JESU LI UČITELJI U REDU? – NE, A TOKSIČNA POZITIVNOST NIMALO NE POMAŽE.

Jer hinjenje da si u redu kada nisi u redu – nije u redu.
Najkraće rečeno.

Ne sudjelujete u odlučivanju hoće li se škola otvoriti ili će raditi na daljinu. Morate izabrati između vlastite djece i učenika. Poučavate istodobno u učionici i na internetu. Radite znatno više, možda i dvostruko, bez povećanja plaće. Za mnoge, to je poučavanje u 2020.

I da, napisati čokoladom na glazuri torte „učitelji su neuništivi i postižu nemoguće“ i staviti tortu u učiteljsku sobu za odmor, to je lijepo. Čuti „u ovome smo svi zajedno“, i to je lijepo. Čitati javne zahvale učiteljima na svemu što rade „za našu djecu“, lijepo je.

Ali znate li što je još ljepše?

Imati dovoljan broj sati u zaduženju za pripreme i ostale poslove. Dobiti plaću za dodatan rad ili i dvostruki rad u vremenu pandemije. A kako bi tek bilo da se škole ne usmjeravaju na toksičnu pozitivnost, nego uistinu na učiteljsko zdravlje i dobrobit?
Ne želim neprekidni sarkazam i ciničnost, ali isto tako ne želim ni lažnu pozitivu. Jer truju jednako. Osobito kada im ne vidiš ni kraja ni konca.

ŠTO PODRAZUMIJEVAMO POD TOKSIČNOM POZITIVNOŠĆU?

Kada netko kaže „moglo bi biti i gore“ i „gledaj na to sa svjetlije strane“, možda, na neki svoj način, misli i dobro, ali to što radi zapravo je primjer toksične pozitivnosti.

Toksična pozitivnost je usmjeravanje na nešto pozitivno na način da se zanemaruje, niječe ili potiskuje ono negativno što realno postoji.
U teoriji bi ta usmjerenost prema dobru mogla zvučati dobronamjerno, afirmativno i optimistično, ali u stvarnosti, potiskivanjem ili zanemarivanjem neugodnih osjećaja, činimo ih još većima i snažnijima.

Potiskivanje je jako, jako opasno; i ljudi koji na vašu potrebu da im povjerite svoje opterećenje, brigu ili neku nepravdu koju ste doživjeli, bez trunke razumijevanja ili suosjećanja kažu: „Gledaj na to sa svjetlije strane“, vjerujte – nisu vaši ljudi.

Bolje iziđite u dvorište porazgovarati sa stablom, negoli što nastojite razgovarati s tim tipom ljudi. I nikako nemojte na silu nešto gledati „sa svjetlije strane“ ako to svjetliju stranu ne zaslužuje. Imate pravo biti ljuti i nezadovoljni ako nešto uistinu nije dobro, ako vas vrijeđa ili boli. Nemojte ostati ljuti i nezadovoljni zauvijek, radite na rješenju, ili izlazu, ali naravno da imate pravo i na taj trenutak ili trenutke ljutnje, nezadovoljstva, pa i suza. Štoviše, oni su i nužni i korisni.

Gugutanja i cvrkutanja uz lepršavi sloj dociranja: samo pozitivno, samo pozitivno, treba biti pozitivan, nemoj tako – a gdje ti je pozitiva? – odbojni su, štetni su, neutemeljeni su. Ne možete ih „ispraviti“, to je do onoga tko se tako ponaša, da se sam „ispravi“ ili „ne ispravi“ ; ali možete biti svjesni da to nije ono što prava pozitiva znači, što razumijevanje, suosjećanje, prihvaćanje te razgovor s onim tko razumije i čuje i tko čak i ostavlja dovoljno tišine da naiđu prava rješenja – znači. Nemojte odustati od sebe samo zato što u nekom trenutku ili u nekoj sredini nemate pravih sugovornika. Nemojte se kuditi, podcjenjivati i sumnjati u svoje osjećaje.

U školama, primjerice, primjer je toksične pozitivnosti kada ravnatelj, tajnica škole ili netko od stručnih suradnika u nastavi [takozvana stručna služba] savjetuju učiteljima da „naprave nešto lijepo za sebe“, a istodobno im daju u zadatak nositi udžbenike s jednoga kata na drugi, izraditi dodatne izvještaje koje nikad nitko neće pogledati, ili pak organizirati neko događanje vikendom u svrhu „promocije škole“, uz nježnu opasku „ne, nije obvezno, ali bilo bi lijepo… ne radimo to za sebe, nego za školu…“.

To su također oni primjeri kada se školski hodnici okite plakatima o zdravlju i porukama o potrebi održavanja osobne higijene, a u zahodima nema ni papira, ni sapuna, a nisu ni osobito uredni, ili su i vrlo, vrlo neuredni. To je i primjer kada se u javnim govorima škola hvali kao mjesto tolerancije, razgovorne kulture i suradnje, a zapravo ne smijete postaviti nijedno pitanje koje vas uistinu zanima.

Kako ne bih bila jedina koja u ovome članku govori o tome, svojevoljno sam i bezpogovorno pridružila i jednu bivšu učiteljicu iz Sjedinjenih Američkih Država, JULIE MASON, koja u svojemu članku Are Teachers Ok? No, and Toxic Positivity Isn’t Helping govori o tome, ali i nudi neka rješenja. Tako da u nastavku slijedi pet uputa kako se obraniti i izvući iz tê, ne pozitivnosti, kakvom se predstavlja, nego upravo suprotno – iz tê teške i mučne, ponižavajuće, degradirajuće i nametljivo docirajuće – negativnosti?

Kako da se učitelji izvuku iz provalije koju zapravo sami sebi svakodnevno kopaju?

TOKSIČNU POZITIVNOST MORAMO OTJERATI – ONA POČINJE I ZAVRŠAVA S NAMA, NE S NEKIM DRUGIM

Prestanimo savjetovati učiteljima da vježbaju jogu i naprave si toplu kupku [osim ako to uistinu žele i izaberu napraviti]. Umjesto toga, hajdemo se zauzeti za učitelje i raditi sustavne promjene koje bi ih tretirale kao profesionalce [mnogi su od njih i s magisterijima] koji su stručnjaci u svojim poljima i koji obavljaju bitan posao poučavajući našu djecu.

I sada moram reći nešto zbog čega bi se nekomu mogla podići kosa na glavi. Ako želimo da se stvari mijenjaju, to mora poći od nas, učitelja.

PRESTANIMO SE RAZMETATI SVOJIM NAPORIMA I STRESOM KAO MEDALJOM ČASTI I SPUSTIMO SE NAPOKON NA ZEMLJU

Iako je vrlo izazovno okriviti ravnatelja, ili županiju, ili ministarstvo, ili naše društvo, to nam neće nimalo olakšati u 2020. Umjesto toga, hajdemo prestati bauljati po toksičnoj pozitivnosti [možemo mi to ili danas sam se samo jednom rasplakala] i počnimo biti realni [ne, ne mogu to napraviti jer ne piše u mojem ugovoru ili ne mogu raditi cijelu noć ili i vikendom jer to ne piše u mojem ugovoru].

Pa dok je cjelokupna 2020. izvan kontrole i jedina izvjesnost je neizvjesnost, ovdje je pet „stvari“ za koje bih voljela da sam ih primjenjivala dok sam bila učiteljicom, bez obzira na godinu u kojoj živim.

Hajdemo zarotirati naš dominantan stav od mogu sve i još malo više prema mogu ono što sam ugovorom o radu obvezana raditi.

1. Prestanite dolaziti u praskozorje i odlaziti u sumrak [ako ste imali jutarnju smjenu]

Doživjela sam to u svakoj školi u kojoj sam radila. Pasivno-agresivno natjecanje u tome tko radi dulje i, stoga, teže. Dobiješ medalju časti ako ujutro svoje vozilo prvi parkiraš na školskom parkiralištu. Hajde više, dosta s tim. Ako želite rano doći u školu zato što ste u to doba dana najproduktivniji i tako vam najviše odgovara, u redu. Ali ako se budite prije svitanja, jurite kroz jutra i preskačete preko drugih, u kući, na stubištu i na ulici, hitajući u školu zato što mislite da je to tako dobro samo po sebi i da tako moraš, nemojte. A isto je i s ostajanjem u školi do kasnih sati. Mnogi od nas imaju obitelj, prijatelje, kućne ljubimce i druge razloge zašto žele na vrijeme krenuti kući [pa makar to bio i Netflix].

2. Nemojte posao nositi sa sobom kamo god se uputili

Prve godine rada u školi, ocjenjivala sam učeničke sastavke – na Badnjak. Osim toga, držala sam petminutne ispite svojih učenika u torbi tako da ih, dok čekam u redu za blagajnu u supermarketu ili dok mi u lokalnom baru pripreme kavu za van, mogu izvaditi iz torbe i poneki ocijeniti. Koja fantastična učinkovitost! A tek ljepota života… Danas se smrznem kad pogledam u ormar i ugledam tu svoju ružičastu torbu koju sam nosila posvuda, zajedno s radovima koje sam u njoj prenašala.

Ocjenjujte pametnije, ne napornije.

Uostalom, ne treba sve ni ocijeniti. I koje su šanse da će učenik pročitati svih 900 komentara koliko ste ih napisali dok ste mu subotom uvečer, dugo u noć, ocjenjivali rad?

[O praćenju i vrednovanju, pisanju komentara i razlozima nezadovoljstva takvim radom u Ujedinjenom Kraljevstvu, možete pročitati ovdje.]

3. Odustanite govoriti da dodatnom poslu samo zato što osjećate da morate

Nastojim, i to uistinu svim snagama, izbaciti izraze „trebam“ i „trebala bih“ iz svojega rječnika. Trebam li noću spavati samo četiri sata kako bih ujutro imala savršen plan nastavnoga sata? Ne znam. Ono što zasigurno znam jest da to ne želim. Što više zapadate u „moranja“, to je vaša ozlojađenost sve veća i veća. Vjerujem da je upravo tâ ozlojađenost razlog zašto učiteljice i učitelji napuštaju svoje učionice i odlaze na druge poslove.

Da, mi smo skrbni. Da, volimo svoje učenike. Da, upustili smo se u ovu profesiju jer nam je duboko stalo do poučavanja i učenja. To ne znači da moramo sami sebe žrtvovati kako bismo više toga obavili za druge. U redu je reći ne. Zapravo, to je točno ono što bismo konačno svi trebali početi raditi kako bi napokon bilo u redu.

4. Pišite novu priču – fabulu o učiteljskom mučeništvu 24/7 morate smjesta napustiti, i to zauvijek

Koliko je sjednica počelo pričom koju bi koja kolegica ili kolega s nama podijelili: „Radila sam cijeli vikend kako bih se pripremila za tjedan pred sobom.“ Ili: „Prošle noći gotovo da nisam spavao jer je bilo toliko toga odraditi.“ Meh. Nećete zato dobiti medalju časti, a to što govorite da nemate granica i radite cijeli vikend dio je učiteljskoga narativa koji ne služi ni vama, ni ikomu drugom. Kako bi bilo da umjesto toga počinjemo ovako: „Provela sam vikend drijemajući i čitajući knjigu.“ Ili ovako: „Ovoga se vikenda škole nisam ni sjetila.“

5. Na kraju krajeva, poučavanje je posao i u redu je imati takav pogled na to

Godine koje sam provela radeći u razredu, zasigurno su jedne od onih na koje sam najviše ponosna. Međutim, kada pogledam unatrag i ugledam onu učiteljicu koja sam bila, kako radi 24 sata na dan, sedam dana u tjedu, i plače u svojem autu na putu kući jer je propustila roditeljski sastanak svojega prvašića zato što nije imala hrabrosti prije okončati svoj, s roditeljima svojih učenika, osjećam veliku tugu.

Da, i ja sam bila dio takve priče. Bila sam da učiteljica i trebala bih učiteljica, a zapravo sam trebala reći ne i odraditi koji sat joge i to zato što to želim. Istina je da sam poučavanje i rad u razredu smatrala pozivom, a ne poslom. Možete iskreno skrbiti za svoje učenike, i voljeti poučavati, i usprkos tomu napustiti školu kada nastava završi.

Da sam i sama tako radila, možda bih još i danas bila učiteljicom i poučavala.

■ NAPOMENA ■ piše: Snježana Mostarkić ■ autorica engleskoga teksta: Julie MASON, viša urednica portala WeAreTeachers ■ izvor: www.weareteachers.com ■