Poučavanje nije samo nastava. A nije uvijek ni poučavanje učenika koje poznajete i koji poznaju vas. Može se lako dogoditi da koji dan u godini ne radite s učenicima koje uobičajeno vodite na nastavi ili u izvannastavnim aktivnostima, i koji vas već znaju u dušu, kao i vi njih.

Sve nas s vremena na vrijeme zapadne i pokoja zamjena. Učenici s kojima se prvi put susrećete moguće imaju već ustaljene obrasce ponašanja koji ne odgovaraju situaciji u kojoj se nalazite, možda ne prepoznaju vaše upute kao nešto ozbiljno, ili su naviknuti na svoju učiteljicu, odnosno razrednicu ili razrednika, a vi s njima, na primjer, morate žurno otići u novo, izvanučionično okružje, potpuno prepušteni sebi i vlastitim vještinama upravljanja.

Kako ćete postići da sve protekne u redu, da ne doživite neuspjeh kao osoba zadužena za njihovu sigurnost i ponašanje?

Mogao bi pasti kakav brzoplet prijedlog da je najjednostavnije postaviti se strogo,  „utjerati im strah u kosti“ i „dobro zaprijetiti“, ali svatko tko je aktualno zaposlen u školi, zna da se uz metode zastrašivanja u današnjim učionicama slabo živi, i još slabije uživa u istinskim postignućima i radu. Kako u učionicama, tako i na razini škole. – U redu, možda, iznimno, u još pokojoj sredini, takvo se što i primjenjuje, kada se ne zna bolje; iako se takvih sredina, zapravo, najbolje i ne prisjećati. Jer ako moraš živjeti u svakodnevnom strahu, nema druge nego se otuda što prije premjestiti na neko sretnije mjesto… Jednako vrijedi i za učenike i za učitelje.

Strah je, osim toga, najmanji zalog za bilo što vrijedno i dugotrajno korisno, njegov „pozitivan“ učinak odnosno učinak postignut prisilom nužno traje znatno kraće od priželjkivanoga, a dugoročno je razoran jer uvijek na kraju vodi u suprotno od onoga što se želi postići.

Dakle, kao što biste postupili i sa svojim redovitim učenicima, dajte i toj djeci – iako ih tek upoznajete (ili, upravo zato) – mirne i jasne upute, a pritom možete upotrijebiti i čarobnu riječ. Ta riječ – kako kaže autorica američkoga teksta – nije optimalna, ni preporučljiva za redovne procese poučavanja, ali u određenim je situacijama od koristi i može značiti prečicu kada se nađete u vremenskom tjesnacu.

O kakvim se uputama radi, otkrijte u – ovdje proširenoj – učiteljskoj sličici koju je na svojem blogu zabilježila učiteljica i autorica Katrine Ayres.

Na zamjeni sam u razredu zaigranih drugašića.

Osam je ujutro i za deset minuta imamo zbor učenika.

U manje od deset minuta moram uspostaviti autoritet kod djece koju prvi put vidim, u ulozi učiteljice, i koja prvi put vide mene, u ulozi mojih učenika; pritom moram zabilježiti jesu li svi na nastavi, pozvati ih da stanu u red i odvesti u višenamjenski zajednički prostor u kojem se održava današnji zbor.

Cijelo me vrijeme prati misao da će na današnjem skupu biti ravnateljica i cjelokupno osoblje pa zato, sebi, a i učenicima, uistinu ne želim priuštiti da upadnemo onamo izgledajući kao čopor divljih mačaka koji je potpuno izvan kontrole, da se spotiču i sudaraju oko mene kao vodom naneseni, izgubljeni i pod visokim naponom.

Pa – što ću učiniti?

Upotrijebit ću čarobnu riječ.

■ AKO STE POMISLILI DA JE TA RIJEČ „MOLIM“, NIJE. ■

Čarobna riječ ne glasi ni molim, ni hvala. Vjerovali ili ne, čarobna riječ je… (čekajte još trenutak…) – nema.

Nema je način za brzo postavljanje granica kada nemate vremena poučiti ih obrascima ponašanja.

Drugašićima sam toga jutra rekla: „Sada idemo na zbor učenika. Hodat ćemo u redu, jedan iza drugoga. (Objasnite im – ako je potrebno – jesu li u paru, ili hodaju svatko za sebe, odnosno uputite ih kako da se poredaju.) To znači da nema trčanja, nema poskakivanja, ni pretjecanja. Hodamo u tišini. Ako je tišina, tada nema razgovora, ni dovikivanja, nema međusobnog zadirkivanja ili naguravanja. Prolazimo hodnikom kao da i nas – nema. Zamislite da je ovo igra i da ste na nekom posebnom zadatku u kojem pobjeđuje onaj tko se potpuno nečujno kreće hodnikom, poput nekog nevidljivoga detektiva, i tko se ponaša najpristojnije na svijetu. U dvorani u koju idemo bit će i drugih učenika i učitelja te se ponašamo onako kako želimo da se i drugi ponašaju. Ali pritom hajdemo pobijediti u tom našem zamišljenom, ali jako vrijednom zadatku. Znači, moramo biti tihi i pristojni. Da vidimo, možemo li pobijediti…“

■ JE LI TAKAV PRISTUP NEGATIVAN? ■

Uz element igre zasigurno nije. Kada postavljate takav izazovan cilj, idete za nečim, a ne protiv nečega, to, jednostavno, sve i da hoće, ne može biti negativno.

Što se pak čarobne riječi tiče, istina, riječ nema zvuči negativno (uostalom, u određenoj mjeri mora tako zvučati jer je u niječnom obliku), ali zapravo daje učenicima jasnu uputu što želite i, još više, što ne želite da rade tijekom prolaska hodnicima i boravka na zajedničkom događaju. Jednostavnije je predvidjeti neprihvatljiva ponašanja i upozoriti na njih na vrijeme, u učionici, nego usred događaja pojedinačno upozoravati.

Ako kažete: „Hodajte mirno u redu jedan iza drugoga“, to zvuči dobro, ali učenici možda ne obrate dovoljno pozornosti na ključne riječi: hodajte i mirno. Možda prečuju i cijelu rečenicu. Ako dodate ono što od njih ne očekujete, a znate da bi se moglo dogoditi, dajete im jasnu uputu.

Dok formirate upute, izrazite ono neophodno; nemojte im davati ideje za nešto što se nisu ni sjetili da postoji pa ih tako zapravo uputiti na ono što sami ne želite. Ostanite jednostavni u svojim zahtjevima, nepoželjno spomenite na temelju učestalih iskustava za koja predviđate da bi se uistinu mogla dogoditi, a nikako ne spominjite ono što ste doživjeli tek kao iznimku i od čega ne prijeti nikakva opasnost.

Elementom igre i prerušavanja u tihe detektive možete ih dodatno motivirati da se drže uputa i da ostvare zacrtano.

■ KADA NEMA VREMENA ZA DULJI PUT, POTREBNA JE PREČICA. ■

Znači, kada vam se dogodi da nemate vremena poučiti ih obrascu ponašanja koji smatrate primjerenim određenom događaju (primjenom modela izravnoga poučavanja), pokušajte primjenom prečice.

Bez obzira na to jeste li odlučili postići cilj i elementima igre, ili samo čvrstom uputom, ostanite mirni, uvjerljivi, usklađeni sa svojim stilom rada i poučavanja te usredotočeni na ono što želite postići, umjesto da ste u strahu od negativnoga ponašanja koje zapravo želite izbjeći.

Vaš mir i vaša uvjerljivost polozi su za uspjeh; kao što su vaš nemir i vaši strahovi polozi za neuspjeh. Oboje ima učinak grude i lavine.

Neka naglasak u uputama bude na riječima: hodamo mirno i u redu jedan iza drugoga, odnosno na onim riječima koje usmjeravaju učenike na ono što vam je cilj; a dio koji dolazi nakon „čarobne riječi“ nema, neka bude izrečen kao dodatak, što i jest; tako da vaši mladi slušatelji znaju kakve su granice toga mirnoga hodanja te u kojem trenutku prelazak tih granica nije prihvatljiv.

Imajte povjerenja u sebe i u njih i zasigurno će sve proći i bolje negoli smo katkad skloni zamisliti.

■ HOĆEŠ LI BITI MOJ POMOĆNIK? ■

Ako prepoznajete da je koji učenik (ili učenica) osobito uznemiren ili živahan, zamolite ih da budu uz vas i „pomognu vam kad zatreba“. Možete im reći: „Voljela bih da danas budeš moj pomoćnik / moja pomoćnica.“ – U trenu ćete dobiti privržene čuvare i suradnike.

Što im je broj svjećica na rođendanskoj torti manji, tim više privrženosti, provjereno.

Stoga, još jednom, postupajte mirno, iskreno i s vjerom u vlastite prosudbe.

Nema razloga za sumnju, loša predviđanja i strahove.

Usmjerite se na ono čega ima odnosno na ono za što želite da postane još obilnije.

A sada, samo naprijed – kreirajte nastavu kakvu vi i vaši učenici zaslužujete!

TEKSTOVE O UPRAVLJANJU RAZREDOM MOŽETE NAĆI I NA OVIM POVEZNICIMA:

■ Trebaš li pomoć?

■ Kako postići da vas učenici čuju

■ Ometite učenike u ometanju

■ Odgojite učenike samopokretače koji znaju što, kada i kako

■ NAPOMENA ■ piše: Snježana Mostarkić ■ američki tekst: Katrina AYRES, učiteljica, autorica nekoliko knjiga na temu poučavanja i predavačica ■ SAD: Awesome Teacher Nation – blog učiteljice Katrine Ayers, poznat i pod imenom The Monday Morning Sanity Boost, na kojem dijeli ideje za kvalitetan i zadovoljstvom ispunjen rad u nastavi ■ izvor: awesometeachernation.com ■