„Najvrjednije lekcije djeca uče od druge djece, udaljena od odraslih“, kaže autor Peter Gray.U okvirima suvremenih dosega i postignuća zapadne civilizacije kristaliziralo se stalno pitanje koliko je djeci ostavljeno prostora da u svojem dnevnom rasporedu borave i druže se u slobodnoj igri i neraspoređenu vremenu s drugom djecom. Još je veće pitanje koliko su pritom „dovoljno udaljeni“ od odraslih odnosno koliko se njihove aktivnosti događaju (a i smiju događati) bez nadzora odraslih.

Kako bi se razvila u samostalna, zadovoljna, ostvarena i – od odraslih – neovisna i samosvjesna bića, djeci je potreban prostor djetinjstva i odrastanja, a to znači druženja s drugom djecom u slobodnim aktivnostima, izuzetima od strogo propisanih pravila i unaprijed određenih ciljeva i svrha. (Odrasli neupitno imaju nezaobilaznu ulogu u određenu razdoblju djetetova razvitka, ali ta uloga – često se zaboravlja, a u praksi – još više – zanemaruje – ima svoj domet, svrhu i okončanje.)

I pravila i svrsishodnost dječjih druženja nastaju spontano, po putu. Jedino u takvu okružju djetinjstva mogu biti potpuna i uspješna. Djeca tada neometano i bez autoriteta koji se – u najboljoj namjeri – nameće, a zapravo ih zaustavlja i kvari njihov doživljajni i spoznajni put, mogu – na zabavan i zadovoljavajući način (jer djeca prirodno i nezaustavljivo teže drugoj djeci) – naučiti što znači doživjeti nova iskustva i suočiti se s dotad nikad doživljenim izazovima i poteškoćama, kako u takvim situacijama postupiti, kako pronaći najbolja rješenja, u kojoj ih mjeri dijeliti s drugima i s kim ih mogu ili ne smiju dijeliti…

Pritom već u najmlađoj dobi, a ujedno i savršeno primjernoj dobi za takve spoznaje, uče procijeniti vlastite fizičke i psihičke snage, postaviti granice te – kao vrh takvih iskustava – uspostaviti odnose s drugom djecom, znati kako i u kojoj mjeri s njima podijeliti iskustva, namjere, podvige i osjećaje, što znači doživjeti i prepoznati osjećaje, namjere i aktivnosti drugih, suosjećati, udružiti se ili odmaknuti. I sve to bez jednosmjernih uputa odraslih, koji – u namjeri da učine najbolje za svoje dijete – zapravo zaustavljaju njegov jedini istinski put razvitka, spoznavanja, samospoznavanja, učenja i sazrijevanja. Put intelektualne spoznaje, ali i kreativnosti te fizičkih, emocionalnih pa i duhovnih vještina i umijeća.

Sve je to okupljeno u svakom djetinjstvu, najbolje i najviše, upravo u slobodnoj igri i nestrukturiranu druženju s vršnjacima i drugom djecom.

O svemu tome piše autor, sveučilišni profesor i istraživač Peter Gray u svojem vrlo čitanu članku Kultura djetinjstva: Gotovo smo ju uništili čija ste prva dva dijela već mogli pročitati na Školskome portalu na ovim poveznicama:

♦ Djeca su biološki određena za odrastanje u kulturi djetinjstva

♦ Djeca uče od druge djece

U nastavku slijedi završni dio Grayeva članka.

U uvodnom dijelu govori o kulturi odrastanja i kulturi djetinjstva koje su prisutne u svim proučavanim tradicijskim kulturama, a donedavno su se mogle pratiti i u zapadnocivilizacijskom krugu, o čemu uostalom zorno svjedoči i njegovo vlastito djetinjstvo sredinom prošloga stoljeća u Minnesoti i Wisconsinu: „Dok sam razmišljao o svemu tome, shvatio sam da je i u mojem djetinjstvu, u Minnesoti i Wisconsinu u 50-im godinama prošloga stoljeća, bilo uvelike tako kako je spomenuto i za ta tradicijska društva. Imali smo školu (koja nije bila tako velik problem kakav je danas) i zborove, neki od nas imali su i povremene poslove, no, još uvijek, većinu smo vremena provodili s drugom djecom udaljeno od odraslih.“

U središnjem dijelu odgovara na pitanje „zašto, u slijedu prirodne selekcije, djeca razvijaju tako jaku sklonost provoditi onoliko vremena koliko god je to moguće s drugom djecom izbjegavajući pritom odrasle“.

Ondje kaže i ovo: „Mnogo je vrijednih lekcija koje djeca mogu naučiti u interakciji s drugom djecom, udaljena od odraslih, a koje ne mogu naučiti, ili je manje vjerojatno da će ih naučiti, u interakciji s odraslima.“ Slijede odrednice koje kvalificiraju međuvršnjačko slobodno druženje, popraćene obrazloženjima i primjerima, a to su:

■ autentična komunikacija

■ neovisnost i hrabrost

■ stvaranje i razumijevanje svrhe i promjenjivosti pravila.

Uz iznesene, u nastavku slijede još dvije odrednice, kao i zavšni dio Grayeva članka uključujući i odgovor na pitanje kako internet spašava kulturu djetinjstva.

Članak The Culture of Childhood: We’ve Almost Destroyed It objavljen je na portalu Psychology Today.

Uvježbavanje i izgrađivanje vještina i vrijednosti kulture odraslih

Tijekom (samo)određivanja spram kulture odraslih i odvajanja od nje, djeca dijelove tê kulture uključuju u vlastitu kulturu. U svoju igru djeca uvode mnoge vještine i vrijednosti koje vide među odraslima. To je razlog zašto se u društvima lovaca-sakupljača djeca igraju lova i sakupljanja; zašto se djeca poljodjelaca i farmera igraju poljodjelstva i uzgoja blaga; i zašto se djeca u našoj današnjoj kulturi igraju za računalima. U tome je također razlog zašto djeca iz lovačko-sakupljačkih zajednica ne igraju igre u kojima bi se međusobno natjecala (odrasli u njihovoj kulturi izbjegavaju kompetitivnost) dok djeca u našoj kulturi igraju kompetitivne igre (iako ne u onoj mjeri koju primjenjuju kada su u igru uključeni i odrasli).

U igri, nije riječ o pukom dječjem oponašanju onoga što vide među odraslima. Umjesto toga, djeca tumače ono što vide, iskušavaju različite inačice toga što vide i na taj način trse se dokučiti i postići smisao. Dječja je igra uvijek kreativna, i u njoj djeca eksperimentiraju pronalazeći nove, kreativne inačice tema i postupanja proslijeđenih iz kulture odraslih. To je put na kojem svaka nova generacija gradi i dodaje nešto novo umjesto da pojednostavljeno proizvodi replike iz kulture naraštaja svojih roditelja.

Djecu prirodno privlače najnoviji izumi u širem kulturnom okružju u kojem žive. Odrasli su često sumnjičavi spram takvih promjena, no djeca ih prihvaćaju i cijene. To je danas vidljivo u dječjoj gorljivosti vezanoj uz učenje kako primjenjivati najnovije dosege računalne tehnologije; često su u tome daleko odmakla od svojih roditelja. Dječja je kultura, prilično prirodno i prilagodljivo, usmjerena na vještine bitne za svijet u kojem današnja djeca odrastaju, ne na svijet kakav je bio dok su odrastali njihovi roditelji.

Čini se da u svakome naraštaju odrasli oplakuju činjenicu da se njihova djeca ne igraju na način na koji su se oni igrali u svojim djetinjstvima. To je još jedan razlog zašto se djeca moraju maknuti od odraslih kako bi se igrala na najprilagodljivije i najprimjenjivije načine.

Prihvaćanje drugih kao sebi jednakih

Glavna razlika između odraslih i djece, koja utječe na njihove odnose, povezana je s moći. Odrasli, zbog svoje veličine, snage, statusa, iskustva i nadzora nad izvorima i sredstvima potrebnima za život, nad djecom imaju moć. Dakle, interakcija djece s odraslima uopćeno gledajući nije uravnotežena zbog manjka moći. Ako djeca tijekom odrastanja idu za tim da postanu učinkoviti odrasli, moraju učiti nositi se s drugima kao ravnopravnima. U većini slučajeva, to mogu vježbati samo s drugom djecom, ne s odraslima.

Vjerojatno je ključna uloga kulture djetinjstva poučiti djecu kako se družiti i odnositi s vršnjacima i drugom djecom. Djeca to neprekidno vježbaju igrajući se u društvu. Da biste se igrali s drugom osobom, morate obratiti pozornost na potrebe druge osobe, ne samo na vlastite, u protivnom će druga osoba odustati od igre. Morate nadvladati egocentričnost. Morate naučiti dijeliti. Morate naučiti pregovarati na način da poštujete ideje druge osobe, ne samo vlastite. Morate naučiti kako uključiti svoje potrebe i želje dok istodobno imate razumijevanja te nastojite dati prostora potrebama i željama svojeg partnera u igri. To bi mogle biti najneophodnije od svih vještina koje ljudsko biće mora naučiti za uspješan život. Bez tih sposobnosti nije moguće imati sretan brak, istinske prijatelje ili suradljive poslovne partnere.

Potreba učenja kako se nositi s drugima na ravnopravnim osnovama ključni je razlog zašto djeca moraju odrastati u kulturi djetinjstva. To je u temeljima svega ostaloga što djeca također najbolje uče u društvu sa svojim vršnjacima i drugom djecom.

Razlog zašto je dječja komunikacija s drugom djecom autentičnija negoli komunikacija s odraslima, zašto o prilagodljivosti pravila mogu naučiti bolje u društvu s drugom djecom nego u društvu s odraslima te zašto s djecom mogu slobodnije uvježbavati vještine odraslih negoli to mogu s odraslima jest taj što su njihovi odnosi s drugom djecom odnosi ravnopravnosti, a ne odnosi dominacije i podvrgavanja.

Borba odraslih protiv kulture djetinjstva traje stoljećima

Izgleda da su odrasli u društvima lovaca-sakupljača razumjeli potrebu djece da u najvećoj mjeri odrastaju u kulturi djetinjstva, sa što manje upletanja odraslih, no čini se da je to razumijevanje počelo opadati s porastom poljoprivrede, vlasništva nad zemljom i hijerarhično ustrojenih organizacija moći među odraslima (Gray, 2012.).

Odrasli su počeli smatrati svojom dužnošću i obvezom potiskivati dječju urođenu nepokorljivost pa su, promičući poslušnost, počeli odvajati djecu od utjecaja druge djece te ih podvrgavati autoritetu odrasle osobe. Prvi sustavi obveznoga školovanja, koji su prethodnici današnjih škola, nastali su upravo u tu svrhu.

Ako postoji otac modernoga školstva, to je luteranski (pijetistički) svećenik August Hermann Francke koji je u drugoj polovici 17. stoljeća razvio sustav obveznoga školovanja u Pruskoj, a koji se zatim preuzimao i razrađivao širom Europe i Amerike.

U svojim uputama ravnateljima i učiteljima napisao je sljedeće:

„Iznad svega neophodno je slomiti djetetovu urođenu nepokorljivost. Dok učitelj, koji želi da dijete više nauči, nastoji kultivirati djetetov intelekt, on nije učinio dovoljno. On zaboravlja svoju temeljnu zadaću, a ona je učiniti volju pokornom.“

Francke je vjerovao da je najučinkovitiji način slamanja dječje volje u konstantnom motrenju i  nadzoru.

Napisao je i ovo:

„Mladi ne znaju uređivati svoje živote te su, kada su prepušteni vlastitim snagama, prirodno skloni besposličarenju i griješnom ponašanju. Zbog tih razloga, pravilo je u ovoj ustanovi [Pruskoj pijetističkoj školi] da učenik nikada ne smije biti ostavljen bez nazočnosti nadglednika. Nadglednička nazočnost obuzdat će učenikovu sklonost griješnom ponašanju i polako slabiti njegovu nepokorljivost.“ (Citirano prema: Melton, 1988.)

Mi se danas možemo suprotstaviti Franckeovu načinu izražavanja, no u temeljima ponašanja mnogih odraslih prema djeci još uvijek se nalazi Franckeovo nasljeđe.

Zapravo, društvene snage udružile su se u primjeni tih preporuka znatno učinkovitije negoli se to događalo u vremenu Augusta Hermanna Franckea ili u bilo kojem prošlom vremenu. Roditelji su uvjereni da je opasno ili neodgovorno djeci dopustiti igru s drugom djecom odvojeno od odraslih pa su ograničenja u takvim igrama mnogo žešća i dosljednija no ikada prije. Porastom vremena provedenoga u školi, povećanjem količine i opsega domaćih zadaća, stalnim zanovijetanjem o velikome značenju visokih rezultata na školskim ispitima, uklanjanjem iz javnih prostora djece bez pratnje odrasle osobe te zamjenom slobodne igre sportovima i aktivnostima koje vode odrasli, stvorili smo svijet u kojem su djeca gotovo stalno u nazočnosti nadglednika koji je spreman umiješati se, zaštititi ih ili spriječiti u vježbanju hrabrosti, neovisnosti i svega drugoga što djeca primjenjuju i vježbaju u društvu vršnjaka i druge djece, udaljena od odraslih.

Izjašnjavao sam se i na drugim mjestima (Gray, 2011., te ovdje) zašto danas rastu registrirane razine anksioznosti, depresije, samoubojstava te osjećaja nemoći među adolescentima i mlađim punoljetnicima.   

Internet spašava današnju kulturu djetinjstva

Postoji, međutim, jedna svijetla točka, jedna Božja milost, jedan razlog zašto mi odrasli nismo potpuno uništili  kulturu djetinjstva.

To je internet.

Stvorili smo svijet u kojem djeca – u većoj ili manjoj mjeri – nemaju mogućnost okupljanja u fizičkom svijetu bez nazočnosti odraslih, no djeca su pronašla drugi način. Ona se povezuju u virtualnom prostoru. Igraju igre i komuniciraju na internetu. Stvaraju svoja pravila, i kulturu, i načine kako biti jedni s drugima na internetu. Smiju se na račun odraslih i podruguju se njihovim pravilima. Oni, osobito u tinejdžerskoj dobi, dijele misli i osjećaje sa svojim prijateljima pišući poruke i služeći se društvenim mrežama, i umiču svojim roditeljima i drugim odraslima nastojeći zaštiti svoju privatnost u svemu ovome (o tome više možete pogledati ovdje – na engleskom jeziku, nap.).

Naravno, buka i cika koju postojano čujemo od mnogih obrazovnih djelatnika i „stručnjaka“ za roditeljstvo odnosi se na to da moramo zabraniti ili ograničiti djetetov boravak pred ekranom.

Da, ako to učinimo, dok ih istodobno i dalje proganjamo iz javnih prostora ako nisu u nazočnosti odraslih osoba, konačno ćemo uspjeti u uništenju kulture djetinjstva. Spriječit ćemo djecu da se obrazuju i odgajaju na načine na koje su to djeca oduvijek činila, i vidjet ćemo kako stasa naraštaj odraslih osoba koje ne znaju biti odraslima jer nikada nisu imale prigode tomu se priučavati i uvježbavati.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ Peter Gray, doktor znanosti i profesor na Boston Collegeu Sveučilišta u Massachusettsu, autor knjige Free to Learn i udžbenika iz psihologije ■ tekst je djelomice (iznimno) prilagođen, a poveznica na izvornik nalazi se na kraju ove napomene ■ SAD: Psychology Today – portal koji objavljuje članke iz područja psihologije i srodnih područja ■ izvornik: www.psychologytoday.com  ■

POVEZANI ČLANCI:

DJECI JE POTREBAN PROSTOR DJETINJSTVA I ODRASTANJA | Djeca su biološki određena za odrastanje u kulturi djetinjstva

KULTURA DJETINJSTVA I ODRASTANJA | Djeca uče od druge djece

A MOGLI BI VAS ZANIMATI I OVI ČLANCI:

RANI RAZVOJ: SVE VEĆI KOGNITIVNO-OBRAZOVNI ZADATCI, ALI DJECA SU – ISTA | Tjeramo djecu da čitaju prerano, prebrzo i previše

ŠVICARSKI PSIHOLOG JEAN PIAGET BRZO JE UOČIO SREDIŠNJE PITANJE KOJE ZAOKUPLJA NJEGOVE AMERIČKE SUGOVORNIKE | Švicarski psiholog i „američko pitanje“

DJECA KOJA SU PROMATRAČI SVOJIH ŽIVOTA I USLUŽITELJI TUĐIH PROHTJEVA, PRIJE ILI KASNIJE IZGUBIT ĆE VOLJU – ZA SVE | Neprocjenjiva vrijednost slobodne igre

ULOGA POKRETA U MIRNOM SJEDENJU I PISANJU | Paradoks mirnoga sjedenja u predškolskoj dobi

…………………………………………..

Literatura

Corsaro, W. A., & Eder, D. (1990). Children’s peer cultures. Annual Reviews of Sociology, 16, 197-200.

Eibl-Eibesfeldt, I. (1989). Human ethology. Hawthorne, NY: Aldine de Gruyter.

Gray, P. (2011). The decline of play and the rise of psychopathology in childhood and adolescence. American Journal of Play, 3, 443-463. 2011.

Gray, P. (2012). The value of a play-filled childhood in development of the hunter-gatherer individual. In Narvaez, D., Panksepp, J., Schore, A., & Gleason, T. (Eds.), Evolution, early experience and human development: From research to practice and policy. New York: Oxford University Press, 2012.

Harris, J. R. (1998). The nurture assumption: Why children turn out the way they do. New York: Free Press.

Lancy, D. F., Bock, J., & Gaskins, S. (2010). The anthropology of learning in childhood. Lanham, MD: AltaMira Press.

Melton, J. V. H. (1988). Absolutism and the eighteenth-century origins of compulsory schooling in Prussia and Austria. Cambridge: Cambridge University Press.

Opie, I., & Opie, P. (1984). Children’s games in street and playground. Oxford, UK: Oxford University Press.

Piaget, J. (1932, 1965). The moral judgment of the child. New York: Free Press.

Turnbull, C. M. (1982). The ritualization of potential conflict between the sexes among the Mbuti. In E. G. Leacock & R. B. Lee (Eds.), Politics and history in band societies, 133-155. Cambridge: Cambridge University Press.

Youniss, J. (1994). Children’s friendships and peer culture: Implications for theories of networks and support. In F. Nestmann & K. Hurrelmann (Eds.), Social networks and social support in childhood and adolescence, 75088. Berlin, Germany: Walter de Gruyter.