Današnji članak nastavak je prethodnoga koji je govorio o dječjim vrtićima, odgajateljicama i odgajateljima u suvremenu sustavu obrazovanja, u procesu odrastanja i napredovanja svakoga djeteta, o tome koliko je ta uloga velika i bitna te kako je – nerijetko vrlo površno i nedopustivo zanemareno – shvaćana u suvremenom hrvatskom, ali i ne samo hrvatskom društvu. Najavila sam u idućem članku progovoriti o izazovima djetinjstva u današnjem svijetu, u okolnostima sadašnjice koju krojimo po pravilima žurbe, materijalnoga uspjeha, napredovanja (što god taj napredak značio) pod svaku cijenu i drugim kriterijima koje uspostavljamo u okviru agresivne i neodržive paradigme Više, brže, jače, bolje...

I, evo me, pred tom velikom temom. Pa krenimo.

Ujedno vas pozivam da mi se pridružite na ovom putu i svojim komentarima, razmišljanjima i uvidima doprinesete cjelovitosti pa i svrhovitosti i korisnosti  članka. (Iako ga ne pišem s namjerom da bude nužno koristan i djelotvoran, koliko sa željom da podijelim s vama ono što vidim pa da zajedno uvidimo koliko gledamo slično, a koliko različito, i jesmo li uopće na istom putu…)

Stavili smo glavu ondje gdje bi trebalo biti srce

Kako sam u prošlom članku spomenula, razgovarala sam s kolegicama zaposlenima u dječjim vrtićima i ugodno se iznenadila kada sam spoznala da dijelimo vrlo slične ili i istovjetne poglede po pitanju razgranate i šarolike palete zahtjevnostî današnjega djetinjstva.

Piše: Snježana MOSTARKIĆ, profesorica hrvatskoga jezika i književnosti, stalna suradnica Školskoga portala

Kolegice su se, kako sam prethodno već spomenula, osvrnule na svoj radni put i zahtjeve koji se pred njih postavljaju. Jedna od njih osobito je predano i strastveno o tome svjedočila pa želim prenijeti još neka njezina zapažanja. Ujedno me je podsjetila na moj osobni put u obrazovanju kao i na osobna zapažanja o tome što se tijekom godina dogodilo (a i nadalje se događa), a što je jako daleko, i sve dalje!, od onoga kako sam u svojim početcima gledala na stvari i kako sam zamišljala putove kojima bi u školstvu valjalo poći.

Ove su me se kolegičine riječi osobito dojmile i želim ih podijeliti s vama [citat je nastavak citata koji se nalazi u prethodnom članku; ako već niste, možete ga pronaći ovdje]:

„Moj san o dinamičnom kreativnom poslu s djecom uskoro je prekinula stvarnost koja je postala osobito neumoljivom kako se s vremenom počelo nametati sve više propisa, pravila, standarda… Nisam protiv pravila i propisa, osobito ne protiv kriterija, oni su potrebni i nužni, no došlo je do poplave različitih propisa, pa još detaljnijih propisivanja i dotjerivanja već postojećih propisa te – vezano uz to – zahtjeva usmjerenih prema odgojiteljima, u mjeri koja je neizdrživa, koju ne stižete pratiti, a zatim shvatite kako to preplavljivanje s viših razina nema nikakve stvarne svrhe za naš rad, ono služi samo sebi, a usto,  ne samo da ne donosi boljitak u radu s djecom, nego mu i šteti.“

I zatim su uslijedile rečenice koje su me potpuno osvojile (iako ih nije potpuno ugodno čuti, odnosno – doživite slatko-neugodni osjećaj, jer – s jedne strane – nije ih ugodno čuti, s obzirom na njihov sadržaj i poruke, a s druge, drago vam je doživjeti kako netko izgovara ono što i vi već godinama gledate u poljima vlastita rada):

„Uslijed svega toga, izgubila se lakoća. Smatram da u radu s tako malenom djecom mora postojati lakoća, a pod teretom svih tih zahtjeva ona je gotovo potpuno iščeznula. Stavili smo glavu ondje gdje bi trebalo biti srce.“

Ta čarobna riječ – projekt…

Pod navalom različitih zahtjeva i potreba koje se nameću s viših instanca, odgojiteljice i odgojitelji, želeći ostati barem donekle u skladu sa sustavom u kojem rade, čiji su nezamjenjivi kotačići (pa i osovine!) i u kojem – na kraju krajeva – zaslužuju svoja mjesečna primanja pa bi valjda bilo prikladno da taj sustav i poštuju, nastoje tim brojnim zahtjevima  koliko-toliko udovoljiti.

Tako se, između svega ostaloga što se promovira, u prostor ranoga djetinjstva uvodi vrlo popularna, trendovska riječ projekt. U vrtićkim se sobama, kao i u cjelokupnom školskom obrazovanju, provode projekti. Projekt je suvremena čarobna riječ, ali u pravilu ništa čarobno ni nadahnjujuće ne krije se u njoj. Nego suprotno. Sputavajuće, odvraćajuće, zbunjujuće i potpuno promašeno. U toj dobi.

Odgojiteljice, u skladu s projektnim ciljevima koje su postavile i koje moraju ispuniti kako bi projekt bio dovršen, a rubrika (također spomenuta u prethodnu članku) ispunjena, moraju s djecom, katkad milom, a katkad i silom (nemojte shvatiti kao fizičku silu, naravno da o tome nije riječ, no i ona druga, nagovorna, ili bespogovorna, ili namećuća i zahtijevajuća, može biti – i jest – jednako neumoljiva) provesti određene aktivnosti i doći do određenih rezultata, odnosno zapažanja i ishoda, koje će zatim prikupiti, razvrstati, popisati, opisati te objaviti i proslijediti – kako bi bilo „vidljivo“ da su nešto radile (zamislite, bez svega toga netko bi ih mogao upitati što uopće rade!). Djeca se pretvaraju u suradnike u projektu, a katkad moguće i u pokusne kuniće, a vrtićka soba iz prostora igre, istraživanja i rasta, u prostor istraživačkoga centra i laboratorija.

Molim vas da upravo napisano ne shvatite kao potrebu za generaliziranjem. Vjerujem da ima i onih koji rade na određenu projektu, ali pritom taj pojam uopće nije istaknut u prvi plan, možda ga nigdje izvan uskoga stručnoga kruga i ne spominju te se sve događa na razini i u uvjetima usklađenima sa smislenim odgojiteljskim radom, prema načelima prema kojima bi se u toj dobi i trebalo događati.

Problem je u tome što se često ne događa (prema načelima usklađenima s dobi).Problem je i u tome što se i ne stavlja naglasak na ono kako bi se trebalo događati, na koje načine, u kojim uvjetima, s kojim namjerama, pa čak ni što bi se trebalo događati, čemu težiti, što postizati. Maše se pojmom projekta na način da se u njega trpa i njime obuhvaća sve živo i neživo, bitno da ste to što radite (ili ne radite, ili površno radite, ili na silu radite, ili na vlastitu muku i nevolju…) tako imenovali.

Djeci je neophodan prostor djetinjstva

A vezano uz to, još veći problem leži u činjenici da su današnja djeca prerano izložena neumjerenoj i agresivnoj intelektualizaciji, dok su istodobno smještena u prostore koji su nedovoljno izazovni za njima neophodno potreban psiho-motorički razvitak, što je često nedovoljno odgojitelja koji skrbe za njih, a to pak onemogućuje uspješno stvaranje okružja primjerena za zadovoljavanje djetetovih emocionalnih potreba.

Zaustavit ću se na posljednje izrečenoj tvrdnji. Vezanoj uz emocionalne potrebe i tu vrstu posvećenosti.

Nije riječ o tome da moramo nad svakim pojedinim djetetom bdjeti dan i noć, reagirati na svaki njegov uzdah, uznemirenost ili oduševljenje, pratiti ga u stopu, u dah i u riječ; nije to razlog zašto spominjem nedostatak odgojitelja po skupinama (jer – kad bi tomu bilo tako – tada bi odgojitelja trebalo biti barem koliko i djece, ili i dvostruko više od djece, pa da svako dijete prate barem dva para očiju i ušiju, da ne propuste nijednu mrvicu s djetetova emocionalnoga i razvojnoga stola!); naravno, uopće nije riječ o tome, niti je takvo što potrebno, niti bi bilo korisno.

Riječ je o tome da odgojiteljice – ako ih nema dovoljno – ne uspijevaju biti tko jesu, ne uspijevaju se opustiti u svojim ulogama u mjeri u kojoj bi to bilo potrebno da u lakoći (u značenju u kojem je i kolegica spomenula tu riječ) rade s djecom provodeći svoje zamisli u djelo.

Nema potrebe za danonoćnim tutorstvom nad djecom, pretjeranim tutorstvom – koje u nedostatku dovoljno sigurnoga i dovoljno širokoga prostora za djetetov razvitak – i jest prisutno u našem društvu, i uopće u suvremenim društvima. Djeca su izgubila prostore djetinjstva.

Problem riješen!

Ona su međusobno nepovezana, i ne samo što su nepovezana, nego nemaju ni sposobnosti ni vještine takva – izrazito potrebna i za odrastanje neophodna – povezivanja. Gotovo neprestance obraćaju se odraslima i odrasli im „pomažu“ rješavati probleme. I kada dijete naiđe na problem i potuži se nekom odraslom, odrasla osoba to jednim spretnim potezom ili uputom riješi, i… Super! Problem riješen! – Ali glavni problem, neizrecivo veći od svih tih riješenih, ostaje.

Jer tî problemi nisu izronili na površinu životne pučine zato da bi ih odrasli rješavali, oni uopće nisu namijenjeni odraslima, oni su namijenjeni djeci; djeca na temelju boljih i lošijih rješenja odrastaju, uče, spoznaju druge, spoznaju sami sebe, stječu samopouzdanje, padaju, ustaju, popravljaju se, stiplju prašinu, ližu rane, tješe se, razumiju, ili ne razumiju, susreću, pa razilaze, pa ponovno susreću, rastu, odrastaju, uče… Ovako – u presigurnim i prestrukturiranim okružjima – koja prožimaju cjelokupno njihovo djetinjstvo (Jer, kako izgleda jedan dan prosječnoga djeteta s obzirom na prostor djetinjstva? – Roditeljski dom, automobil do vrtića ili škole / autobus do vrtića ili škole, prostor vrtića/škole, povratak automobilom ili autobusom iz vrtića ili škole, vlastiti dom, odlazak na različite aktivnosti i boravak ondje pod istim uvjetima kao i u vrtiću/školi, povratak automobilom, roditeljski dom –  spavanje… i sutra sve iznova) – ona nemaju prigodu ni emocionalno, ni fizički stasati, rasti i razvijati se u mjeri u kojoj im je to potrebno.

Djece uopće nema u njihovu zajedničkom prostoru, niti više imaju zajednički prostor. Mi smo se nalazili (bez ikakva telefona i osobita dogovora) kod naše zgrade ili kod Vladekove zgrade, ili kod nove ljuljačke, ili na platou, ili kod Barbe, ili na nasipu… Imali smo svoja okupljališta, a imali smo i imena za njih. Danas djeca toga nemaju. Uopće ne imenuju ni glavna odredišta svojega svijeta, a kamoli pojedinosti koje se vezano uz ta odredišta i takva okupljanja događaju. Ako se katkad i nađu, to su iznimke, ne pravilo. Posvuda prijete opasnosti, i što je manje djece koja su vani, koja se igraju, koja se povezuju u slobodnom prostoru, to je više svih tih opasnosti jer se podrazumijeva da nema nikoga osim automobila, eventualno šetača pasa i pokoje majke s kolicima, ali uvijek je riječ o odraslim osobama, a o djeci isključivo u pratnji odraslih osoba. U takvu opustjelu krajoliku pojedini vozači uopće ne osjećaju prostor izvan svojega automobila. Kao da se nalaze u paralelnom svemiru. I stoga za malobrojnu djecu koja još jesu na ulici, idu pješice ili biciklom na kakvu aktivnost, ulice postaju iznimno opasne; jer nedostaje osjetljivosti. Javni je prijevoz u većem dijelu zemlje loš, nepovezan i zadovoljava tek najizrazitije potrebe (prijevoz do i od škole ili posla), izrazito oskudan da bi se itko na njega u znatnijoj mjeri mogao osloniti. Između pojedinih manjih mjesta nema apsolutno nikakva javnoga prijevoza. Nema ni biciklističke staze. Stare šumske staze i putovi su zarasli. Djeca se doslovce nikuda ne kreću, nikoga ne upoznaju i ništa ne vide osim jedan te isti prostor dvorišta ili kuće. (I ekrana.) Kako se mogu fizički razviti, ako se ne kreću? Dva ili tri sata tjelesnoga tjedno ne mogu biti dovoljna. Osim toga, to je strukturirana tjelesna aktivnost. Za život je ključna ona nestrukturirana, slobodna, ona proizišla iz života i životnih potreba.

Temelj svih temelja

I dok tijelo pati zbog nedostatka kretanja, pati i fina motorika, pati i psihološki razvoj. I pritom, povrh svega toga, djeci se prerano objašnjava ono što im se u stanovitoj dobi ne bi trebalo ni spominjati, a kamoli objašnjavati. Današnji roditelji – u najboljoj namjeri, želeći biti što boljim roditeljima – pribjegavaju objašnjavanju djetetu koje je toliko malo da ne može shvatiti značenja i smislove riječi. No može nešto drugo. Može osjetiti ton, pristup, način, i cjelokupan spektar neverbalnih poruka koje, uostalom, i kod onih koji su dovoljno odrasli da razumiju sve riječi, zauzimaju 90 % komunikacije. Dijete shvaća da mu se objašnjava i tada kad ne razumije ni jednu jedinu riječ. I ono, rastući, također pribjegava objašnjavanju, verbaliziranju, ili pak potpunom izostanku govora. Poteškoće u govoru toliko su zastupljene da se na termin kod logopeda čeka mjesecima. Naravno da nije riječ o pukoj biologiji, oblikovanju riječi i pravilnom izgovoru. Riječ je o jeziku, o mogućnosti poimanja i izražavanja.

Također, kada se od djece traži da sjede i miruju (ne odnosi se to isključivo na vrtiće, ili uopće ne na vrtiće, no imamo prigode vidjeti na mnogim mjestima, primjerice u prostoru kafića, gdje roditelji dođu s djecom), dok su sasvim malena, ona to ne mogu ni razumjeti ni tomu udovoljiti, njihovo se tijelo kreće po sebi (autonomno), zatim – u određenoj dobi, ali još uvijek nedovoljno zreloj za disciplinirano sjedenje – ona slušaju jer se pokoravaju, jer ih se uči poslušnosti, no, ako je toga bilo previše i  prerano, u daljnjoj dobi (primjerice, osnovnoškolskoj) kada su uistinu zrela i za postupan ulazak u pojmovni svijet i apstrakciju (za to su potpuno zreli tek kasnije – djevojčice oko 12., 13. godine, dječaci nešto kasnije) i za kontrolu tijela s obzirom na potrebu za kretanjem – pojedina djeca uopće nemaju sposobnost ni za jedno ni za drugo.

Ona su propustila razdoblje neizmjerne slobodne igre, stvaranja vlastitih svjetova, neograničena iskonskoga kretanja, dodirivanja, oblikovanja rukama, tapkanja, trganja, valjanja, kolutanja, brbljanja, i svega ostaloga što im je trebalo biti omogućeno onom sigurnom širinom koju sam spomenula, ona su u toj sigurnoj širini djetinjstva trebala iskušavati., propitivati, njušiti, naslućivati, zamišljati, opipavati, gaziti, nagaziti, dotaknuti, pomilovati, zgnječiti, i sve ono što im je u prvim koracima, na tim najsvježijim putovima dodirivanja života, same srži života, namijenjeno, a služi kao temelj svih temelja, kao podloga bez koje se dalje ne samo da ne smije, nego i ne može. Tu prvu podlogu, umjesto da ju djeci omogućuju i otvaraju, odrasli sami dodiruju i oblikuju prema svojim iskustvima i potrebama; djeca dobivaju reducirane i okrnjene podloge vlastita života. I sve to, ne zato što je netko zločest ili zlonamjeran (naravno, ne isključujem da može biti i takvih pobuda), već zato što ne zna drukčije, što nije svjestan, ili pak zna i svjestan je, ali u zadanim uvjetima ne vidi druge mogućnosti.

Od mogućih struktura – najmlađima je dovoljan ritam dana

Pa postoje didaktičke igračke, pa postoje materijali i sprave za finu motoriku, pa imamo umjetnu stijenu za veranje, pa imamo brdo… – pomislit ćemo ili i zaustiti utišavajući svoju profesionalnu i ljudsku savjest, pokušavajući prebroditi neugodan osjećaj koji nas svakodnevno barem malo prati i meškolji se u nama.

Vratit ću se još jednom svjedočanstvu iz vrtićke sobe, zapažanju iz prakse kolegice koju sam već citirala, koja mi je u trenutcima kada sam spomenula didaktička pomagala i sva ta čuda i dostignuća koja vrtićka dvorišta i sobe danas imaju na raspolaganju, rekla:

„Da, imamo… Vrlo strukturirane sprave, ograničena igrališta… Na primjer, vezano uz pokret, primjenjuje se za tu dob prestroga metodika TZK-a: zagrijavanje, razgibavanje, trčanje, provlačenje… Djeca te dobi ne vole takvu strukturu i formu, to je nedostatno za njihov istinski i potpun razvitak. Djeci je od svih struktura dovoljno da imaju ritam dana, sve više od toga je primjena strukture moranja i trebanja koja dovodi do toga da su u dobi od 6 ili 7 godina potpuno nespremna za novu dionicu u životu. Jer su ovu, u svojoj biti nestrutkturiranu proživjela izrazito, ili, ako ne izrazito, opet previše – strukturirano.“

Svako dijete je umjetnik. Problem je ostati umjetnikom jednom kada odrastemo…

Primjerice, u jednom su vrtiću u skupini mlađe dobi provodili projekt Štednja energije. No djeca te dobi nisu mogla shvatiti ni štednju ni energiju. Slušala su sve te pojmove i zatim u gustoj šumi objašnjavanja o energiji i štednji nekako razaznala poruku da treba zatvoriti slavinu ako im ne treba voda, i stisnuti prekidač kako bi ugasila svjetlo koje nikom ne služi. No, više-manje, sve im je bilo zbunjujuće.

Umjesto toga, što im je u tim trenutcima bilo potrebnije, što bi i za energiju i za štednju i za njih same u njihovim budućim životima bilo u tome trenutku znatno plodonosnije? – Da su otišli u šumu, na livadu, u prirodu, da su ondje trčali, igrali se, češljali vlati trave ili kopali rupicu u tlu, da su se na bilo koji način povezali s prirodom koju će zatvaranjem slavine i prekidanjem strujnoga kruga već tada, ako to samostalno mogu učiniti, početi čuvati, a onda, jednoga dana, kada budu spremni(ji) za pojmove kao što su štednja i energija, razmišljat će i o tome, donositi zaključke, produbljivati znanja, stvarati etičke modele i sve što na određenu daljnjem razvojnom putu slijedi.

Gdje u programima i planovima često nastaje problem?

Pa u tome što odgojitelj, ili druga osoba nadležna za dijete tijekom dana, kada ga povede na livadu ili u šumu, ili pak na dječje igralište, mora osmisliti njegovo vrijeme i njegove aktivnosti. Jer, valjda, ako ne osmisli, nije dovoljno dobar odgojitelj, roditelj ili skrbnik. Koliko djeca dnevno imaju prostora (a pod prostorom mislim vremena, odnosno prostora i vremena, sigurne širine) za dokolicu? Za dosađivanje? Kreativnoga stvaranja nema ni bez dokolice, ni bez takozvanoga dosađivanja. A djeca su u toj dobi izrazito kreativna, ona pršte kreativnošću (ne znam radi li se uistinu o riječima Pabla Picassa, no pada mi u ovome trenutku na pamet ta sjajna misao: Svako dijete je umjetnik. Problem je ostati umjetnikom jednom kad odrastemo.). A u našem svijetu, u našim suvremenim okolnostima neumjetnik kreira prostor stvaranja, igre i učenja umjetniku. I ne samo da mu kreira dok su zajedno, nego mu uopće ne ostavlja prostor, ni vrijeme, uopće mu ne pruža prigode u danu da ne budu zajedno. Djeca su okružena i prožeta svijetom odraslih, i jasno da tako jednim dijelom mora i biti. Problem je, veliki je problem, ako je stalno tako. Jer djeci trebaju druga djeca i treba im prostor djetinjstva izvan izravnoga dohvata odraslih.

I zato središnja točka pozornosti u vrtićima ne bi trebali biti nikakvi projekti, nikakve predmatematičke i predčitalačke vještine, nikakvi pojmovi, nikakva prerana intelektualizacija. Glavno pitanje i za vrtiće, i za odgojitelje, i za sve nas glasi: Kako djeci vratiti sigurnu širinu djetinjstva?

Šaka zemlje

Onaj tko u tome uspije, uspio je u svim projektima i svim životnim pred-vještinama. Jer u užurbanom, strukturiranom i unaprijed zadanom svijetu u kakvu svi živimo, i ne samo da živimo, nego hrlimo u još užurbaniji, strukturiraniji i zadaniji svijet uvodeći dosege tehnološkoga napretka kao conditio sine qua non, jer nam jako trebaju, jer nam pomažu da ne mislimo, pomažu da budemo još brži i učinkovitiji, koji idu tako daleko da se možemo sresti, zaljubiti, posvađati i rastati a da se ni vidjeli nismo, u kojem na temelju izbornika izaberete emociju i njome se, tako izabranom, predstavite svijetu… pa se ekran smiješi, a vi s druge strane u suzama… u takvu svijetu nema mjesta ni za što od svega o čemu sam upravo govorila.

Šaka zemlje. Ne glatki zaslon. Usredotočenost na tu zemlju koja sipi kroz prste. Zadivljenost. Začuđenost. Ne projekt ni zadatak, ni projektni zadatak. Ta šaka zemlje, tla, pijeska, blata, ona je, rekla bih, zadaća djetinjstva.

Želim nam svima mnogo snage i inspiracije u promišljanju ovih pitanja i pronalaženju odgovora, kao i trenutačnih snažnih nadahnuća da u svakom koraku i svakoj situaciji napravimo najbolje što znamo i umijemo. Da vratimo spontanost i intuitivnost u naša srca, najprije, a zatim i u naše sobe i učionice. Da nađemo umijeća i sposobnosti kako djecu pustiti na miru, kako se skloniti i ne smetati, kako ih prepustiti jedne drugima i samima sebi, da budu dovoljno izloženi i nesputani, a istodobno ne pretjerano, ali dovoljno sigurni i zaštićeni.

To su naše zadaće dana.

POVEZANI ČLANCI:

ULOGA POKRETA U MIRNOM SJEDENJU I PISANJU Paradoks mirnoga sjedenja u predškolskoj dobi

DJECA KOJA SU PROMATRAČI SVOJIH ŽIVOTA I USLUŽITELJI TUĐIH PROHTJEVA, PRIJE ILI KASNIJE IZGUBIT ĆE VOLJU – ZA SVE Neprocjenjiva vrijednost slobodne igre

ŠVICARSKI PSIHOLOG JEAN PIAGET BRZO JE UOČIO SREDIŠNJE PITANJE KOJE ZAOKUPLJA NJEGOVE AMERIČKE SUGOVORNIKE Švicarski psiholog i „američko pitanje“

RANA DOB NAMIJENJENA JE ISKUSTVENOM OTKRIVANJU, SLOBODNOJ IGRI I SPONTANOM RAZVITKU DJECE I NAJMLAĐIH Izravno poučavanje obrazovnih sadržaja u ranoj dobi nije korisno; štoviše, uzrokuje dugoročnu štetu

RANI RAZVOJ: SVE VEĆI KOGNITIVNO-OBRAZOVNI ZADATCI, ALI DJECA SU – ISTA Tjeramo djecu da čitaju prerano, prebrzo i previše

DJECI JE POTREBAN PROSTOR DJETINJSTVA I ODRASTANJA Djeca su biološki određena za odrastanje u kulturi djetinjstva