Rano obrazovanje sastavni je dio obrazovnoga puta svakoga djeteta i čovjeka. Često se u razgovorima o obrazovanju ta dionica potpuno izostavlja. Da to ne ostaje nezapaženo, svjedoče povremena pitanja i zapažanja u komentarima pod objavama na stranicama Školskoga portala, kada zaposleni u dječjim vrtićima postavljaju pitanje: „A odgojitelji?“ „A dječji vrtići?“ „Zašto nas nigdje ne spominjete?“

Uistinu, u razgovorima o školstvu postoji određeno (a možda i ne samo određeno, nego veliko, pa i nedopustivo) izostavljanje i zaobilaženje barem spomena ustanova namijenjenih ranom obrazovanju. Već sam naziv školstvo, koji se popularno i najjednostavnije provlači eterom, izostavlja dječje vrtiće jer se u općoj percepciji vrtić, barem u hrvatskom govornom području, razdvaja od škole. Uz vrtiće se u izrazitijoj mjeri povezuje pojam odgoja, pa je i naziv zanimanja izveden iz te riječi, iako se taj pojam povezuje i uz škole. No s obzirom na opseg teme koju on otvara, ovdje ću – kada spominjem karakter ustanove – govoriti isključivo o obrazovnom određenju, a obje ću komponente obraditi u zasebnu članku.  

I u televizijskim emisijama o školstvu i obrazovanju, koje i nisu osobito česte te su više-manje prigodničarskoga karaktera, rijetko se kada govori o dječjim vrtićima odnosno ustanovama u kojima rastu i razvijaju se djeca najmlađe dobi.

Kada se i pojavi kakav naslov u novinama i na portalima, nerijetko je povezan s upravo uočenim i na sav glas razglašenim problemom, neobičnom ili zabrinjavajućom situacijom, primjerice onom kada se dijete iskralo iz vrtića, ili onom kada je odgojiteljica neprimjereno postupala.

Piše: Snježana MOSTARKIĆ, profesorica hrvatskoga jezika i književnosti, stalna suradnica Školskoga portala

Ako proširimo vidokrug, možda bismo mogli reći da se o svemu najviše piše u takvim prigodama i iz takvih povoda, da je jako malo smirenih i dobrohotnih tekstova i članaka, dobro sročenih i opskrbljenih provjerenim informacijama, napisanih izvan konteksta kakvih neugodnih događaja i/li senzacionalnih vijesti. Nije da ih nema, ali očito ne teku glavnim informativnim koritima.

Kako sam profesionalno vezana uz škole, osnovne i srednje, nisam se do sada ohrabrila izabrati teme vezane uz dječje vrtiće; ne zbog toga što me ne zanimaju – jer, baš naprotiv, itekako me zanimaju – nego iz poštovanja prema struci i prema profesionalnom pristupu.

Ipak sam pripremila nekoliko članaka stranih autora o temama povezanima s tim razdobljem i tom dobi te su objavljeni na Školskome portalu (poveznice na dio njih možete pronaći na kraju).

Ostvarivši relativno nedavno određene oblike suradnje s kolegicama iz dječjega vrtića, dobila sam dodatan poticaj da o njima i njihovu poslu ipak i sama progovorim.

Glavni motiv za rad u dječjem vrtiću ljubav je prema radu s djecom, no katkad je teško opstati isključivo na temelju te ljubavi

Kada sam kolegice pitala kako su se i zašto odlučile za zanimanje odgojiteljice u dječjem vrtiću, odgovori su bili jednim dijelom osebujni – svaka je imala vlastite razloge i okolnosti koje su ju na to potaknule, no u onome glavnome ipak slični – želja da rade s djecom, da skrbe o njima i da im pomognu u odrastanju i razvitku, pri čemu su izrazile i nepodijeljenu  osviještenost da se zajedno s djecom uvijek razvija i napreduje i jedan dio nas.

Jedna od kolegica odgovorila mi je ovako: „To je vrlo dinamičan posao i po tome sam prepoznala da je to posao za mene. Uz ono ključno, činjenicu da volim rad s djecom. To je posao koji obuhvaća mnoge druge poslove, cijeli spektar različitih aktivnosti, uvijek se možeš u nečemu dodatno naći i ostvariti. Pa tako obuhvaća domaćinstvo, tjelesnu i zdravstvenu kulturu, lutkarstvo, medicinsku skrb, najrazličitije oblike stvaralaštva, da ne govorim o psihologiji, pedagogiji, metodikama…“

No, po dolasku u vrtić, na radno mjesto, što se vrlo brzo dogodilo?

Stvarnost. Neumitna. Katkad jako lijepa i poticajna, ali uvijek barem djelomice praćena upravo suprotnim od svega zamišljenoga.

Standardi i propisi postoje, ali znaju biti neostvarivi

Djeca su u dječjim vrtićima raspodijeljena u skupine prema dobi, no formiraju se u posljednje vrijeme i takozvane mješovite skupine kojom su obuhvaćena djeca različita uzrasta. Time se želi približiti prirodnim okolnostima razvitka djece, primjerice onima iz vremènâ kada su djeca rasla i odrastala u okružju obitelji i šire zajednice (često se spominje selo kao primjer dovoljno sigurne i dovoljno široke zajednice), gdje su se djeca prirodnim putem razvrstavala u skupine prema dobi, no bez obzira na takve samoizabrane (nenametnute) tendencije, često su te skupine bile dobno šarolike. Pa su manji učili od većih, a veći su razvijali empatiju i odgovornost prema manjima.

Hrvatski vrtići, naravno, imaju propisane standarde: postoji najmlađa skupina (jaslice), zatim mlađa, srednja i starija vrtićka skupina te za svaku skupinu postoji propis koliko djece smije obuhvatiti. Odgojiteljicâ i odgojiteljâ u pravilu je jedan, odnosno dva. Jutarnja i popodnevna smjena uključuju po jednoga odgojitelja ili odgojiteljicu, a u međusmjeni, u sklopu koje je i vrijeme za središnji objed, za skupinu su zadužene dvije odgojiteljice/odgojitelja odnosno dolazi do tzv. preklapanja osoba iz jutarnje i popodnevne smjene.

Zar zato što imaju supermoći, u trenutku kada stupe u zgradu vrtića odgojitelji moraju biti na raspolaganju – bez prekida?

No, kako vrtići nemaju osigurane stalne izvanjske zamjene, u slučaju izostanka zaposlenih s posla, događa se da ne samo da nema preklapanja, nego jedna odgojiteljica iz jutarnje smjene produljuje svoj rad i na popodnevnu. To zna ići tako daleko da su takvi produljeni ostanci sve redovitiji, da gotovo postaju pravilom, te – iako su svi ti sati zabilježeni i plaćeni –  nitko ne može nikakvom materijalnom nadoknadom nadomjestiti iscrpljivanje i zamor do kojega pritom dolazi. Postoji i norma koliko sati odgojitelj smije odraditi u okviru tjedna ili mjeseca, i taj broj sati, zbog manjka odgojitelja, zbog nepostojanja stalnih zamjena, zbog organizacijske neumješnosti ili previda, kao i drugih razloga, zna biti uvelike prekoračen.

Kao i u školama, i u dječjim vrtićima normama i organizacijom posla uopće nije predviđena mogućnost predaha (zakonom je predviđena, ali u zadanim okolnostima često – neprovediva). Ako si to želite osigurati, često se morate – u uvjetima u kojima radite – znati snaći. Tomu je tako upravo stoga što je broj zaposlenih nategnuto sukladan velikim i obuhvatnim potrebama koje se javljaju u jednoj toliko živoj, dinamičnoj i zahtjevnoj ustanovi kakva je svaka ona koja se bavi djecom i mladima u toj dobi, njihovim odrastanjem i obrazovanjem. U pojedinim zemljama – onima koje prepoznaju da ne možemo govoriti o odgovarajućoj skrbi za djecu ako ujedno ne skrbimo i za njihove odgojitelje i ne poboljšavamo uvjete u kojima rade – za vrtićku skupinu zadužena su najmanje dva odgojitelja: glavni odgojitelj i pomoćni odgojitelj, a u pojedinim vremenskim odsječcima – i tri.

Već ta činjenica, da odgojitelja nema tko zamijeniti na dnevnoj osnovi, da se u trenutku kada uđe prostor dječjeg vrtića podrazumijeva da je stalno na raspolaganju, golem je previd i veliki kamen spoticanja u tom poslu, a govori ponajprije o odnosu društva prema – i samom poslu, i ljudima koji ga obavljaju, i djeci o kojima ti ljudi skrbe i koje poučavaju, i vrijednostima koje društvo njeguje, i empatiji prema samom sebi odnosno svojim najranjivijim članovima.

Ne pada mi u ovome trenutku na pamet ni jedan drugi posao u kojem bi temeljni uzusi skrbi za samoga sebe bili zanemareni na način na koji je to zastupljeno u odgojiteljskom i učiteljskom poslu. Pa, ako želiš o tome progovoriti, proizlazi da nisi dovoljno sposoban, da tvoj rad nije dovoljno kvalitetan, jer se ti ne možeš snaći. Ne, nije da se ne mogu snaći, nego se ne želim ni snaći ni snalaziti. Želim uvjete jednake onima koje i drugi imaju.

Nestajanje stručnosti i ljestvice istinskih vrijednosti

U dječjim vrtićima zaposlenim stručno osposobljenim osobama koje svakodnevno borave i rade s djecom, nerijetko, nakon pojedinih susreta i razgovora, ostaje trpak okus jer sve više doživljavaju kako se njihova stručnost obezvrjeđuje, kako se za nju i ne pita, i kako ih se sve manje o ičemu pita.

Nije rijetkost da dobiju upute od točke a do točke b gotovo bez ikakva obrazloženja, a zatim se pokaže da je jedina svrha svega toga nekakva rubrika u nekakvoj tablici koju administracija treba isporučiti na više administrativne razine i to nakon što zabilježi: Stavka popunjena, zahtjev izvršen.

Je li tô što je zatraženo proizišlo iz djetetovih potreba, iz odgojnih ili obrazovnih potreba, iz ikakvih potreba vezanih uz neposredan rad u sobi ili na vrtićkom dvorištu, to – tako barem izgleda – nikoga ne zanima, dok se pritom i postavljanje pitanja i – još više – odgovaranje na njih potpuno zaobilazi.

Jesu li dječji vrtići – uslužna djelatnost?

Ono što se može čuti i u školama, pogotovo je izraženo u dječjim vrtićima: Nemamo osjećaj da smo stručne osobe, da smo profesionalci, da iza nas stoje godine studija, učenja i rada, da smo sugovornici. Sve se to briše, a nas se svodi na puke tete čuvalice.

Vezano uz to, jedna kolegica svjedoči: Jedna od ravnateljica koju sam dosad susrela na svom radnom putu znala je govoriti da smo mi – uslužna djelatnost. (!) – Uslužna djelatnost… Pa da. Ostavite dijete u jednoj uslužnoj djelatnosti, i zatim odete na kavu u drugu…

I naravno da su i dječji vrtići i sve druge obrazovne ustanove po svojem karakteru i na usluzi. Da je to dio njihove uloge. Služiti društvu, u najboljem smislu te riječi. Ali ne u ovom – po njihovu bit – potpuno preokrenutom pa i razornom smislu.

Obrazovna ustanova ponajprije jest to što jest, nije uslužna. Obrazovna je. I namjerno ostajem na tom obrazovna, iako je riječ o odgojiteljima i odgojiteljicama, no – kako sam već najavila – o tome ću više (i precizno) pisati drugi put. U engleskom jeziku sveobuhvatna je riječ teacher, a glagol teaching prostire se od ranoga obrazovanja do završene srednje škole,  pa i dalje. Odgoj i obrazovanje u engleskom se govornom području ne razdvajaju, odnosno odgoj se uopće ne spominje – on je implicitan (što doista i jest).

Bez dobrih odnosa nema ni rasta, ni napretka, ni obrazovanja

Na kraju moram spomenuti ono što je prvo u svim ustanovama, organizacijama, tvrtkama, poduzećima, udrugama i ljudskim zajednicama bilo kojega tipa, što je u temelju svake uspješne suradnje i napretka, bilo gdje, a osobito na mjestima usmjerenima na djecu i mlade i njihov rast, odgoj, razvitak i obrazovanje.

To su odnosi.

Da i ovdje parafraziram poznatu izreku o zdravlju:

Sami odnosi nisu sve, ali sve bez dobrih odnosa teško može vrijediti išta.

Odgojitelji u dječjim vrtićima uspostavljaju odnose s djecom u skupini, u čarobnim svjetovima soba u kojima borave, igraju se i uče. Odnose koji ostavljaju brojne tragove uzajamno, a osobito su utjecajni na razvitak djece u njihovoj formativnoj dobi.

Da bi mogli davati najbolje od sebe, potrebni su im dovoljno dobri radni uvjeti i materijalna potpora, no jednako toliko, pa i više, potpora i priznanje okoline, razumijevanje, pravodobna stručna i svaka druga pomoć, mogućnost da izraze ono što doživljavaju, razmišljaju i osjećaju, na čvrstim temeljima postavljena spoznaja da su cijenjeni i prihvaćeni, da su njihov rad i njihova prisutnost vrijedni i nezamjenjivi, što uistinu i jesu.

Napomena na kraju…

Upravo napisano zamišljeno je kao prvi dio članka, onaj koji govori o radu u vrtiću i pojedinim izazovima s kojima se odgojitelji susreću. U drugome sam dijelu članka kanila nekoliko odjeljaka posvetiti današnjoj djeci, navikama, uvjetima i okružjima u kojima odrastaju, zamkama i preprekama s kojima se suočavaju i djeca, i roditelji, i odgojitelji.

Kako je članak već svojim prvim dijelom premašio preporučen broj znakova i kartica, o spomenutom će biti riječi drugi put.

U nastavku možete pronaći izbor članaka na teme povezane s ranim obrazovanjem, a koji su također objavljeni na Školskome portalu.

■  Paradoks mirnoga sjedenja u predškolskoj dobi

■  Neprocjenjiva vrijednost slobodne igre

■  Švicarski psiholog i američko pitanje

■  Izravno poučavanje obrazovnih sadržaja u ranoj dobi nije korisno; štoviše, uzrokuje dugoročnu štetu

■  Tjeramo djecu da čitaju prerano, prebrzo i previše

■  Djeca su biološki određena za odrastanje u kulturi djetinjstva